U hotelu me dočekao vod Američkih vojnika, koji su istovremeno kad i ja zaključili da je taj hotel baš super. Naravno, zaposlenici hotela mislili su da sam i ja dio tima, pa su me tražili da se potpišem na potpis vojnika. Bjelac, govori Engleski? Sigurno je Amer. Reko, nenene, ja nemam veze s ovima.

Konačno u sobi, razbacao stvari, otišao do trgovine po klopu, napisao par članaka i objavio na blogu, i zatim pokušavao osposobiti glupe filmiće da se konačno vide kako treba. To mi je baš gnjavaža, imam već desetak sati videomaterijala koji stoji neobjavljen, neke stvari koje nisam fotografirao, par svojih komentara… Blah…

I tako je prošao dan 15.

Dan 16 dočekao me osvježenog, odmorenog i preznojenog. U Nagasakiju je tih dana bilo preko 25 stupnjeva, i uz ogromnu sparinu i vlagu u zraku, znojio sam se nemilice.

Nagasaki je poznat po dvije stvari – nuklearna bomba i Nizozemci. 1542 godine, Portugalski brod približio se obalama Japana, negdje kod Kagoshime. To je naznačilo prvi kontakt Japanaca s bjelcima. Na wikipedia stranicama možete pronaći hrpu interesantnih priča o širenju kršćanstva i suzbijanju istog. Nakon svih tih problema, Japanci su odlučili da će jedini kontakt s bjelcima voditi preko Nagasakia. U tu svrhu sagradili su poseban otok

Od Put u Japan dan 15

koji je s ostatkom Nagasakia bio povezan jednim mostom, posebno čuvanim. Na ovoj maketi možete vidjeti kako su izgledale zidine tog otoka.

Od Put u Japan dan 15

Na tom otoku, Nizozemci su pod posebno kontroliranim uvjetima obavljali trgovinu s ostatkom Japana. Zašto baš Nizozemci? Zato što su jedino oni bili vjerski tolerantni, Španjolci, Portugalci, Englezi, gurali su katoličanstvo kao način osvajanja novih teritorija. Stoga su Japanci pobili većinu svojih preobraćenika u katoličanstvo, zabranili svim bjelcima pristup na kopno (Japanski narod dobio je zapovijed od strane šoguna da se svaki bjelac prijavi i/ili na licu mjesta ubije), i jedino mjesto gdje su bjelci imali pristup bilo je na tom otoku u Nagasakiu. Mi smo dobili svilu, mirisno drvo, predmete od lakiranog drveta, a Japanci Europsku znanost (medicina, fizika, matematika, tehnika i naravno oružja bazirana na barutu).

Taj otok postojao je do 1850ih godina, sve do dolaska Amerikanaca. Tad su Japanci skužili dvije stvari: – Nizozemci su u to vrijeme odavno prestali biti ključni igrači u politici i postali su nižerangirani trgovčići
- Bijelci su radikalno razvili tehnologiju ratovanja i prijetili su Japanu kolonizacijom kao što se to dogodilo Kini.

Stoga su Japanci u svega 30ak godina pokrenuli industrijsku revoluciju i iz raštrkanog feudalnog sustava u kom je svaka pokrajina imala vlastite zakone i novac ujedinili su zemlju pod zbilja jednu upravu, jedan ustav i jedan monetarni sustav. Od tuda dolazi i tolika opsjednutost zapadom – u biti grč nastojanja da prihvaćeni od strane zapada ne potpadnu pod kolonijalni utjecaj. U čemu su i uspjeli.

Sam otok je zatrpan, oko njega su nastale nove zgrade, a zadnjih 30-40 godina postoji nastojanje rekonstrukcije tog otoka i njegovih zgrada.

Od Put u Japan dan 15

Od Put u Japan dan 15

Od Put u Japan dan 15

Ovako je izgledala Nizozemska kuhinja,

Od Put u Japan dan 15

i vidi se u toj rekreaciji da su Japanci vidjeli obješene prasiće samo na slikama. Ovako degenerirano ne izgleda ni jedan prasić.

Od Put u Japan dan 15

Na albumu možete vidjeti sve slike, pa se ne bih zadržavao previše oko toga.

Nagasaki danas najviše me podsjeća na tipičan Dalmatinski gradić. Hrpa uskih zgrada, ulice koje se penju po brdima, kuće na istim tim brdima,

Od Put u Japan dan 15

sve stisnuto uz more,

Od Put u Japan dan 15

i naravno totalno šareno

Od Put u Japan dan 15

Od Put u Japan dan 15

Od Put u Japan dan 15

(ok, ovo baš nije tipično za Dalmatinske gradiće, al nije to sad bitno). U svakom slučaju, po šarenilu i aktivnosti osjeti se odmah atmosfera užurbanog brijanja i energije. I to pozitivne.

Od Put u Japan dan 15

Nagasaki mi je ostavio dobar dojam. E da, kako je to bila jedna od bitnih luka, tako je prepuna Kineza, i Kineski se uredno čuje na ulicama među prolaznicima. To još nisam doživio u nekim drugim Japanskim gradovima.

Tražio sam Nizozemce po cijeloj luci, a otoka nigdje. Tek pažljivijim proučavanjem uočio sam da je otok zapravo sad već zatrpan i okružen modernom lukom. A u toj potrazi, vidio sam par interesantnih restorana. Jedan od njih, nudio je meso kita.

Od Put u Japan dan 15

Na slici pogledajte u donji desni kut (po potrebi u albumu odaberite kontrolu za povećavanje slike). Općenito ime za kitove je kujira, a u ovom slučaju ponuda je – jezik, salo (slanina) ili samo meso. Ne znam točno koja vrsta kita. Kako ja nisam previše politički korektan kad je meso u pitanju, odlučio sam ga probati. Odabrao sam meso jer jezik i slanina znaju biti poprilično lošeg ukusa ako niste navikli na pojedinu životinju. Pretpostavljao sam da će meso biti pečeno. Nije bilo. Japancima je i kit riba, pa ga rade ko sashimi. A to izgleda ovako:

Od Put u Japan dan 15

Ovi tamno ljučubastocrveni komadi su kitovo meso. Koje sam umakao u sojin umak (posudica gore desno) i jeo. Sirove. Ako ste probali kad sirovo svinjsko i riblje meso, ima okus negdje između toga. Osjeti se da nije riba, ali i da nije kopnena životinja, barem ne od onoga što sam ja probao. Porcija toga (nešto veća od raširene šake) koštala me 1800 yena. Kako sam bio gladan, naručio sam i regularnu klopu:

Od Put u Japan dan 15

Miso juha s malim školjkicama, dva nekakva povrća u malim posudicama, a u glavnoj kombinacija tune, lososa, ikre ježinca i neke ribe, još neka riba koju nisam prepoznao što je, komadi krakova hobotnice, i ispod toga, naravno riža. Svo meso je naravno bilo sirovo, osim možda kraka hobotnice, nisam siguran. U svakom slučaju, najeo sam se, ali sam kasnije podrigivao na sirovo meso. Ipak nisam bio toliko dugo u Japanu da bi se navikao na tako nešto, pa mi je mislim kitovo meso loše sjelo, barem sam imao takav osjećaj…

Nakon neobične klope, zaputio sam se do muzeja nuklearne bombe u Nagasakiju. Nekakvih 3 km pješke, s ruksakom na leđima, po +25 stupnjeva sparine. Usput sam vidio neobične stvari u izlozima. Koje je muško na ovoj slici?

Od Put u Japan dan 15

A na ovoj?

Od Put u Japan dan 15

Krepo sam do tamo, makar 3 km nije nešto puno, na kraju me zgazila uzbrdica.

Od Put u Japan dan 15

U samom muzeju zabranjeno je slikanje, pa evo par slika dok nisam vidio natpis da je zabranjeno.

Od Put u Japan dan 15

Od Put u Japan dan 15

Na ovom dijelu otkucava glasno sat. Ne bih se zadržavao na ovome, dovoljno sam rekao o cijeloj toj priči u prethodnom članku. Samo bih napomenuo da je Nagasaki manje razvikan i s manjim muzejom u odnosu na Hiroshimu.

Povratak u hotel, klopa, i spavanac. A sutra do Hamamatsua.

Dok ovo pišem, razmišljam o tome što sam vidio i u Hiroshimi, i u Nagasakiu. Nekako, sve priče i TV dokumentarce koje gledamo potiskujemo u podsvijest i ne razmišljamo o tome previše. Tek kad vidimo vlastitim očima, priče postaju stvarnost.

Koja je zapravo priča vezana za Hiroshimu i Nagasaki?

Sukobi iz interesa postoje tisućljećima. To je dio naše prirode koji vjerojatno nećemo nikad riješiti. Mogli bi pričati o tome da u nama postoji sebičan poriv koji nas tjera da se brinemo za svoje interese, poriv koji nas je u biti oblikovao u živa bića kakva smo danas. Civilizacija je samo preoblikovala te porive, a kao racionalna bića, u stanju smo racionalizirati i sami sebi opravdati vlastite postupke. Ne bih ulazio u to da li će nas takvo ponašanje na kraju uništiti kao vrstu, možda čak i cijeli naš planet. Što god se dogodilo, sami smo si odredili sudbinu.

Kraj prvog svjetskog rata većinu zemalja svijeta ostavio je u rasulu. Ekonomski padovi, nezaposlenost, glad, rastureni gradovi… Sve to, dovelo je do pojave ekstremnih razmišljanja, poput nacionalsocijalizma u Njemačkoj. Ali oni nisu bili jedini.

U takvim okolnostima, par Njemačkih znanstvenika poput Alberta Einsteina prebjegli su u Ameriku, koja je nekako prije drugog svjetskog rata uspjela koliko-toliko stati na noge i gurati u recimo to pozitivnom smjeru. No poučeni lošom situacijom u Njemačkoj, prebjegli znanstvenici počeli su razmišljati o ideji ultimativnog oružja, toliko strašnog da bi sigurno prepalo sve koji žele rat, i omogućilo kakav-takav mir. O zabludo, ti koja popločavaš put u sigurnu propast. Najveći umovi svijeta ne poznaju sami sebe, i nisu svjesni da ako postoji ultimativno oružje, netko će se pojaviti tko će htjeti vidjeti da li to radi.

U tom periodu, Japan, koji je u prvom svjetskom ratu sudjelovao okvirno na pozitivnoj strani, kao u drugim zemljama doživio je nagli porast nacionalizma. Tadašnje vođe uvidjele su mogućnost širenja jer je eto Japan trebao resurse. U tom periodu Mandžurija je stradala kao prvi korak tog širenja.

Interesantna činjenica je da Japanci zapravo nisu planirali previše širenja, “samo” na području Azije. No Američka politika u tom periodu htjela je ubaciti se u rat, što radi pomoći tradicionalnom savezniku Velikoj Britaniji, što radi prevlasti u svijetu. Amerikanci su se uvijek vidjeli kao svjetska policija. Stoga su čačkali i čačkali po Japanu, dok u jednom trenutku Japanci nisu odlučili uzvratiti, i napali su Pearl Harbour. Da, znam da Japanci nisu bili idilični, ali da nije bilo tog izazivanja, vjerojatno napada ne bi bilo, Amerika je ipak bila malo prevelik i malo predalek zalogaj.

Naši znanstvenici su uspješno istraživali i spoznavali tajne atoma, tako da su već 1943 godine Američki generali na jednom sastanku odlučili da će Japan biti meta probe te nove bombe. Da, dobro ste pročitali, 1943 godine. Tad su sastavili popis 17 Japanskih gradova. Popis se kroz par godina mjenjao, i sveo na svega par – Kyoto, Hiroshima, Yokohama i Kokura. Nagasaki je bio sekundarna meta u slučaju da se primarna Kokura ne može bombardirati. Od Kyotoa su odustali jer je jedan od generala urgirao da ga ostave na miru.

U to vrijeme, Američki predsjednik je bio Franklin D. Roosevelt. U to vrijeme, priča kaže, nije bio baš previše za nuklearno bombardiranje Japana. Da li je to istina ili ne, nisam siguran. Ono što znam je da je nakon svega 3 mjeseca svog četvrtog mandata, Roosevelt umro. Podpredsjednik je bio Harry S. Truman. Kao novi predsjednik, i to ne radi izbora, nego radi smrti glavnog, osjećao je pritisak javnosti, i potrebu dokazati se u spremnosti na akciju. Stoga je odlučio bombardirati Hiroshimu i Nagasaki. Cilj je bio apsolutna predaja Japana.

Japanci su nakon velikog ratnog gubitka imali problema kod kuće, glad, propalu ekonomiju, bombardirane gradove, i dio vlastodržaca pregovarao je o mogućnosti predaje. Ali, uz uvjete. Amerikanci su htjeli apsolutnu predaju.

Bacivši prvu bombu na Hiroshimu, pokazali su svoju novu igračku. No dio Japanaca i dalje nije bio spreman na apsolutnu predaju. Stoga su bacili još jednu, između ostalog ne bi li pokazali svijetu da ipak imaju još koju bombu a da im ovo nije jedina. Kako je bilo oblačno nad Kokurom, taj dan su se prebacili na Nagasaki, a dalje znate što je bilo.

Više o samom bombardiranju možete pročitati u hrpi povijesnih knjiga.

Mogu samo reći da je bilo nestvarno stajati pokraj poznate zgrade “Prefectural Industrial Promotional Hall”.

Od Put u Japan dan 14

Od Put u Japan dan 14

Od Put u Japan dan 14

na svega par metara. Uz samu zgradu, stoji park mira, na kojem se na svaku obljetnicu 06. kolovoza okupljaju ljudi širom svijeta.

Od Put u Japan dan 14

Po cijelom parku postavljeni su vodoskoci i izvori vode. Umirući ljudi zazivali su pomoć i tražili vode, a po komentaru ondašnjih doktora, nedostatak vode bio je razlog smrti par desetaka tisuća ljudi. Stoga svi ti vodoskoci i izvori, da bi njihove duše našle mir i utažile žeđ barem u smrti kad nisu mogli u životu.

Od Put u Japan dan 14

Od Put u Japan dan 14

Od Put u Japan dan 14

Od Put u Japan dan 14

Na zadnjoj slici stilizirano je prikazano vrijeme eksplozije bombe iznad Hiroshime – 08:15.

U samom muzeju vidio sam ruševine, rastopljen metal, kamen, staklo, ostatke odjeće, lutke ljudi u prirodnoj veličini s rastopljenom kožom i odjećom koja im visi s tjela dok vrište, slike sprženih i mrtvih, i na kraju papirnate ždralove djevojčice Sadako Sasaki. Sasaki je imala dvije godine kad ju je ozračila eksplozija, i 10 godina kasnije oboljela je od leukemije. Po starom Japanskom vjerovanju, pravila je ždralove od papira, u nadi da ako ih napravi tisuću, ozdravit će. Nakon 8 mjeseci bolovanja, umrla je.

Od tad, papirni ždralovi kao simbol postavljeni su po muzeju Hiroshime i Nagasakija.

Dok pišem ovaj tekst, ne mogu kontrolirati suze, jer me zbilja potreslo ono što sam vidio. Kao što sam rekao na početku, dok čovjek ne vidi te neke stvari vlastitim očima, sve djeluje tako daleko i nestvarno.

Nemam slika iz samog muzeja, nisam bio u stanju slikati, a na povratku do hotela jedva sam se suzdržavao ne zaplakati. Grozno je to što smo u stanju učiniti jedni drugima. Kako je jedan Japanski pjesnik rekao nakon razaranja – nemam riječi kojima bih mogao opisati ono što se dogodilo.

Mislim da bi svatko trebao obići mjesta zločina i tragedija. Bez obzira čija strana u pitanju, tragedija je tragedija, i trebamo ih vidjeti, doživjeti ih, suočiti se s njima, u nadi da postanemo svjesni toga što se u svijetu događa, da razumijemo koliko smo zapravo sretni što smo živi, koliko-toliko zdravi, što imamo i za pojesti i za popiti, i krov nad glavom, i da barem pokušamo ne ponoviti greške iz prošlosti, ako je to ikako moguće.

Osvježen, naergeniziran, pogleda punog nade u svijetlu budućnost, ovaj put držeći javni promet Kyotoa za muda, kao stari, iskusni poznavatelj Japana, koji je probao sve njegove tajanstvene mističnosti i kojega više ništa ne može iznenaditi jer kao mačak dočeka se na sve četiri svaki put kad padne, izašavši iz hotela, skrenuo sam na krivu stranu.

Brzo sam se ispravio, opsovavši u sebi kišu koja je baš nešto krenula prethodni dan, ali danas se ipak odlučila smiriti, i krenuo u grad.

Kyoto… Povijesne priče kažu da je grad nastao kao težnja približavanja Kineskim vrijednostima i načinu razmišljanja. Japan je stoljećima glasio kao zatvorena, izolirana zemlja. Za zapadnjake. U stvarnosti, Japanci su veselo trgovali sa okolnim zemljama (Kina, Korea, Filipini), razmjenjujući i robu i znanje, a posebno su cijenili Kinesku kulturu. U tolikoj mjeri da su čak nekoliko puta pokušali osvanjanje, i probili se kroz Koreu, ali Kina je ipak bila malo prevelik zalogaj. Valjd je to ona stara “ko se tuče taj se voli”. U svakom slučaju, kao rezultat toliko velikog cijenjenja i obožavanja Kine na tako specifičan način, i dan danas okolne Azijske zemlje sa oduševljenjem u očima pominjat će potrese i oluje koje su zadesile tako dragog im susjeda. Ah, ta susjedska natezanja…

Enivejz, ondašnji šefovi su htjeli napraviti novi centar Japana, ne bi li pokazali kako su moćni i ovoono, i usput ujediniti Japan u jednom centru. Stoga, po uzoru na Kineske mudrace i filozofe, te njihove savjete i veliko iskustvo u opisivanju toga kako bi idealni grad trebao izgledati, oblikovali su grad kao geometrijsku mrežu sa palačom u sredini, koja dijeli grad na dva dijela. Da ne ulazim sad u detalje koje i sami možete naći na netu, rezultat toga je kozmička ravnoteža, ljubav, napredak naroda, i naravno to da se centar Japana prebacio iz Kyotoa u ondašnji Edo odnosno današnji Tokyo. Je, feng shui u svom najboljem izdanju.

Za razliku od Kanazawae, Kyoto ekipa zna da su face i popularni i tradicionalni i pravi muškarci s dlakama na prsima, pa je i njihova željeznička stanica nešto skromnija od Kanazawae. Barem izvana. Iznutra je to ogroman višekatni prostor u kojemu hrpa hodnika i trgovačkih lanaca omogućuje lako i efikasno gubljenje.

Od Put u Japan dan 13

Kako je ponuda u Kyotou zbilja velika, na kraju sam se odlučio za obilazak poznatog zamka Nijo ili kako se na Japanskom kaže “二条城”, Nijō-jō.

Od Put u Japan dan 13

Neki od vas su vjerojatno čuli za Japanski zamak koji ima cvrkućući pod koji se čuje kao da slavuji pjevuše. E pa to je taj zamak. Podovi cvrkuću ne bi li se čulo tko dolazi, pogotovo noću. Doduše, ovih dana ne cvrkuću više tako jako, obzirom na broj turista koji su se izredali… Podamnom je nekako više otužno škripao, nije mu bilo do cvrkutanja. Nemam pojma zašto.

Od Put u Japan dan 13

Na ovoj slici detaljnije piše o samom zamku.

Inače, izgleda da hrpa školaraca ima obavezu vidjeti zamak. Nije gužva, ali ni u jednom trenutku nećete biti sami. Pa nisam ni ja.

Ovo je poznati ulaz u samo središte di je zamak, moguće je da ste ta vrata već vidjeli.

Od Put u Japan dan 13

Na hrpi mjesta treba skidati obuću i ići bos. Kako sam već prije napomenuo, osigurajte si čarape bez rupa.

Od Put u Japan dan 13

Nažalost, u samom zamku ne dozvoljavaju slikanje, pa nemam ništa iznutra. Da se vidjeti po netu, ali u biti u zamku se i nema nešto previše za vidjeti. Ako ste gledali ijedan Japanski film o starim Japanskim kućama i dvorcima, pogotovo Kurosawine filmove, to je to. Poluprazne prostorije sa tatamijima i oslikanim zidovima. Ono nešto stvari što je davno možda i bilo (ormari, mačevi, oprema) nalazi se po muzejima.

Japanci uvijek rade, pogotovo kad rade, a tako je slučaj i u starim dvorcima.

Od Put u Japan dan 13

Od Put u Japan dan 13

Imate li kišobrane, ostavit ćete ih u odgovarajućim ormarićima i pokupiti broj.

Od Put u Japan dan 13

Isti kišobrani nisu zaključani. Znači samo stvar kulture i vizija da nas netko gleda spriječava da se poslužite tuđim kišobranom u nevolji. Ima ormarića koji imaju ključeve za kišobrane. Drugim rječima, tamo di ima ključeva, ima i pokušaja otuđenja. Japan isto nije cijepljen od takvih stvari. No nemojte se povoditi za domaćima. Koliko čujem, Japanski zatvor NIJE mjesto koje želite posjetiti kao stanar.

Parkovi…

Od Put u Japan dan 13

Još parkova…

Od Put u Japan dan 13

Eto kako ljudi maltretiraju jadnu prirodu u nedostatku televizije…

Tradicionalno Japansko uređivanje parkova tradicionalnim Japanskim alatima.

Od Put u Japan dan 13

Ovaj teren mi se ipak svidio, interesantna kombinacija jezerca, kamenja i drveća.

Od Put u Japan dan 13

Ovaj isto tako. Ipak nisam toliki tradicionalist da me ne zanima i moderna umjetnost.

Od Put u Japan dan 13

Kod ovog drveta nije bilo objašnjenja na Engleskom zašto je ovako zaštićeno. Na slici se ne vidi toliko dobro, ali i tlo i samo drvo omotani su, tlo sa slamom, a drvo sa nekakvim zavojima.

Od Put u Japan dan 13

Posebno konstruiran prilaz kroz zidine

Od Put u Japan dan 13

koji vodi do

Od Put u Japan dan 13

kuće za ispijanje čaja. Da, znam, napravili su umjetnost od ispijanja čaja…

Ovako izgleda posebno zaštićen kompleks ispijanja čaja.

Od Put u Japan dan 13

Ne znam koliko se dobro vidi, ali netko je očito bio “homeless” odnosno “beskućnik” pa je to odlučio podijeliti s drugima, na ogradi zdanja koje je označeno kao UNESCO svjetska kulturna baština. Bravo.

Od Put u Japan dan 13

To je interesantno, jer upad košta nekih 800 yena. Beskućnik je imao dovoljno da bi umjesto hrane i smještaja osigurao ulaz u kulturno uzdizanje. E to su prioriteti.

Ako se sjećate, prije nešto dana komentirao sam “engrish”. To je Japanska verzija Engleskog, odnosno njihov nespretan pokušaj korištenja jezika koji ne razumiju dobro. Pa to onda svakojako ispadne.

Od Put u Japan dan 13

Ovo je jedan tipičan primjer dotičnog. Na “engrishu” piše – “Please do not see it while drinking drink. The PET bottle caps it and put it in a bag, and please carry it. Please see the thing which the chief does not have after finishing drinking.”. Prijevod na Hrvatski bio bi otprilike slijedeće: “Molim ne gledati (to) dok se pije piće. PET čep boce to i staviti u torbu, i molim nositi to. Molim vidjeti stvar koju šef nema nakon završetka pijenja.” Definitivno sam ih poslušao.

Inače, natpis je bio na onim njihovim aparatima za cugu, kojih ima po Japanu navodno 12 – 14 milijuna.

Od Put u Japan dan 13

Pretpostavljam da su htjeli reći da se čep boce ne baca u istu kantu di i PET boca, nego se nosi sa sobom. Jedino moram još vidjeti stvar koju moj šef nema nakon što popijem. Šefe, pripremi se!

Još mističnog meditativnog kamenja posutog po terenu.

Od Put u Japan dan 13

Srećom, ovdje je objašnjenje.

Od Put u Japan dan 13

Ova djevojka cijeli dan stoji na +25 stupnjeva i dočekuje goste željne tradicionalnog ispijanja čaja za 700 yena.

Od Put u Japan dan 13

A sad par umjetničkih slika. Prvu sam nazvao “Japanac pored kamena s natpisom fotografira park”. Radi se o spoju tradicije i meditacije s pogledom na prostranstvo budućnosti.

Od Put u Japan dan 13

Drugu sam nazvao “Spoznaja”, gdje Japanac predstavlja ljudsko biće koje pokušava saznati nešto o svijetu koji ga okružuje. Isto tako elementi tradicije koji prenose informaciju o dotičnom svijetu.

Od Put u Japan dan 13

I naravno zadnja, “Grč spoznaje”, mislim da je očito da je do spoznaje došlo. Isto tako, zamjetite elemente tradicionalnog koji prenose dotičnu spoznaju, kao i turbulencija događaja koju ista spoznaja uzrokuje.

Od Put u Japan dan 13

Kyoto je grad presjeka modernog i tradicionalnog.

Od Put u Japan dan 13

Od Put u Japan dan 13

Vratio sam se na stan, i odlučio ponovno na izlazak. Ovaj put sam potražio na netu, i našao rock bar “Bar ing”. Je. ovaj razmak je ispravan. Na slikama je djelovao ok. Sredio sam se, namirisao, obukao, i zaletio tamo.

Kao mnogo puta do sad, ponavljam, turističke mape su blagorečeno neadekvatne. Uz svaku ulicu koju prikazuju, ima hrpa malih uličica koje se ne vide na mapi. No interesantno je to, prolaziš kroz male uličice – trgovina, restorančić, bar, porno/sex klub sa slikama cura koje se nude i popisom usluga, opet trgovina, restorančić, klinci prolaze, obitelji, pored svega toga… Nestvarna slika. Japan je definitivno drukčiji.

Konačno sam našao bar, upao unutra. Prava rok rupa. Sjeo za šank, naručio Sapporo pivo (preporučam), upoznao nekoliko ljudi, što Japanaca što stranaca, zapili se, zajebancija, i oko 2 sata sam se jedva natjerao otići. Bar di gazda piči rok muziku, ekipa je opičena i srdačna, možete čak dofurati vlastitu muziku i maltretirati ostale. Konačno mjesto di mi je bilo dobro, di sam vidio i drugu stranu Japana osim parkova i muzeja i zamaka.

Vratio sam se u hotel, i pripremio za put do Hiroshime.

Stoga sam se zaletio u grad, lunjao ulicama, nisam slikao ni jednu jedinu sliku, obavio sam nešto šopinga za sebe i ekipu, vratio se lagano u hotel, i krepan legao spavati.

Umjesto priča, igrat ćemo se malo statističara. Naime, ovaj blog osim naravno prikaza priča/članaka, vodi i interne statistike što se i u kojim količinama gleda, pa eto par stvari koje su mi interesantne, a mogle bi i vama biti.

Na dan 22. rujna, posjetili ste moj blog čak 3267 puta! Hvala vam svima što vam je ovaj moj blog zanimljiv i što me pratite u tolikom broju! Najviše posjeta bilo je 11. rujna, čak 331. Najviše ste posjećivali članak “Japan, dan 02. Parkovi parkići, svak muzeju sliči”, 220 puta. Najmanje stranicu “About/O meni”, svega 26 puta. Ionako se tamo nema što vidit, samo ja u majici na kojoj piše “sake bito” oliti u slangu “alkoholičar”. Vi koji ste klikali na linkove na drugim stranicama da bi došli ovamo, najviše ste to radili s facebooka, daklem moji dragi frendići me prate, joooj… I to 31 put. Odmah iza toga su blog Kućanice u Japanu, i lionsfart.com (bok Dado!).

E sad, meni najinteresantniji dio. Dosta vas bi zaboravilo ime bloga, pa ste ga tražili putem web tražilica. Najčešće korišten pojam je “ofcan” naravno, što vas je k meni dovelo 74 puta. Tu su još kombinacije “ofcan + neki pojam”.

Ali, ima par interesantnih potraga kao što su: “ninđe”, “privatni smještaj u hrvatskoj”, “vrijeme u parizu”, “kako obići pariz”, “koliko provode japanci pored tv”, “pored mene je on”, “više mi je dosta”, “mladi tata”, “inicijalni plan”, “fora slikice” i “bob marley”.

Svi vi koji ste došli putem tih rezultata pretraživanja, toplo vas pozdravljam, nadam se da ste ipak uspjeli u dogledno vrijeme naći ono što ste tražili. Samo jedan od pokazatelja koliko su web tražilice još uvijek daleko od pružanja zbilja relevantnih rezultata.

Kako je dok pišem ovo 21:33 u Nagasakiju, sutra me očekuje opsežno lunjanje i slikanje, a kad se vratim u sobu, dobit ćete izvještaje i o obilasku i Kyotoa i Hiroshime i Nagasakija. Ima hrpa slikica, a vi nervozni koji ne možete dočekati, stavio sam već sve slikice Kyotoa i Hiroshime na picasa album, pa možete baciti pogled. Ima ih parsto i sa ovih 300 iz Kanazawe, dostajat će vam do sutra.

Da ovaj članak ne ostane potpuno prazan bez slikica, evo vam dvije slabije kvalitete, slikane mobitelom:

Ovako to izgleda u sobi kad pokopčam sve i radim na pojedinom članku

U većini vlakova postoje pamfleti i reklame, putem kojih se željeznice dodatno financiraju. Vozeći se jednim vlakom, u trenutku dosade sam prelistavao te reklame, i našao ovu, gdje se inekcijom radi nešto sa rodnicom (dio ženskog spolnog organa za vas dvatri koji slučajno ne znate što je). Nemam pojma o čemu se radi, jedna od mnogih mističnih i zbunjujućih Japanskih fora.

Još jednom hvala svima što pratite ovaj blog, nadam se da vam je zanimljivo a možda i štogod korisno vidjeti Japan kroz moje oči i utiske. U Japanu sam još par dana, u Zagreb se vraćam 27. rujna oko 20:00, a u međuvremenu imam još par terena za obići i isprobati, i naravno iskomentirati. Stoga, čitamo se i laku noć Hrvatska i Japan!

Od Put u Japan dan 10

To se vidi već po dolasku na željeznički kolodvor. Ulazak u kolodvor je zapravo metaforički ulazak u hram putovanja.

Od Put u Japan dan 10

Imaju čak i malu fontanu ispred, koja može mjenjati prikaz, pa se naizmjenično vidi točno vrijeme (digitalni sat) i neki tekst na Japanskom.

Od Put u Japan dan 10

Cijeli grad je pun hramova, hramića, parkova, parkića…

Od Put u Japan dan 10

Do sad sam ih toliko već vidio da mi ih je već zbilja dosta. Svi su oni divni i krasni, ali na kraju, svi su oni zapravo isti. Sad će neki poznavatelj reći da postoje značajne razlike u detaljima crijepa, greda, položaja drveća i slično, ali u biti svi su oni isti. I nakon 4-5 hramova, ako niste u vjerskom zanosu i sličnim stvarima, to postane dosadno. I bezveze.

A Japan ipak nije samo povijest. U biti, od one slavne povijesti samuraja, šoguna, ratova, ostalo je jako malo. Hrpa ljudi koji ujutro idu na posao, na poslu rade, navečer se vraćaju kući, i eventualno odu u birtiju oblit se i zaboraviti na taj radni dan. Nema više onog istočnjačkog misticizma. Nikad ga u biti nije ni bilo, radi se samo o zapadnjačkom nerazumijevanju običaja i jezika, pa se iz jedne kulture života razvukla bajka koja traje i dan danas. Od svega toga, ostali su samo hramovi i parkovi. Jedino mistično u govoru današnjih Japanaca je koliko se zapravo bave jednakim temama ko i mi – odnos s roditeljima, ljubavi, posao, feštanje, cijene, stanovi…

I naravno hrana. Ždere se posvuda, sve i svašta. Prije par dana, frend me pitao jel istina da Japanci najviše jedu ribu? Nije. Japanci zapravo najviše jedu povrće, rižu i tjesteninu najčešće u obliku špageta. Sad će netko reći da se to zove noodles. Sorry, ali za mene je noodles knedle u raznoraznim oblicima, a ne špagete. Špagete su špagete, knedle su knedle. A Japanci jedu špagete. Ono nešto ribe i mesa je u biti više kao radosni dodatak. Riža se zbilja trpa u sve i svašta. Krumpir viđam u tragovima tu i tamo. A veći komadi pečenog mesa ni ne postoje ako nisu narezani na sitno – jedino vilica može upravljati parsto grama pečene prasetine, nema tih štapića koji su to u stanju. Kad dođem nazad u Hrvatsku, otići ću u najbližu trgovinu di imaju, i kupiti si veliki komad svježe pečene praseće goljenice. Ili rebara. Ili buta. Ili… sve to! Odjednom! Nabit ću se facom u masne vruće komade mesa i hrskavice i kože još dok cvrči i miriši i zubima ću kidati komade tkiva koje se kida drobi pod mojim zubima a eksplozija okusa prženog mesa preljeva mi se po jeziku i mast curi niz lice i…

Dosta mi je riže, ok? Zbilja zbilja zbilja ju trpaju u SVAKU hranu. Zbilja. Jedino je razlika da ju oni kuhaju tako da je ljepljiva, radi lakšeg rukovanja štapićima. U biti, ne kuhaju ju direktno, nego na pari.

Mada, sushi mi je ok. Većina ekipe misli da je sushi sirova riba. Ne, to je sashimi – komadi sirove ribe (ili drugih morskih proizvoda poput ikre) sa eventualno nekakvim dodatcima. Sushi je riža namočena u ocat kojoj je eventualno dodano nešto. Otud i izraz – “sushi” je zapravo anakronizam ostao iz davnih dana postojanja jednog pridjeva koji je označavao kiselost. Ostala je samo ova varijanta, koja je kroz povijest postala sinonim za – rižu u octu.

No da vas ne davim svojim tužnim prilčama o krvavom i tragičnom trotjednom boravku na proputovanju kroz Japan, jer znam da ćete svi suosjećati s mojom boli i pogromom nad grčevima sudbine koji su me izbacili u ovakvu tragediju…

Daklem, Kanazawa. Kao i svi gradovi, posjeduje neslućene raspone trgovačke usluge. Želite li vlastiti štambilj sa potpisom (jer dosta Japanaca još uvijek tako potpisuje službene papire), Hanco je tu na usluzi.

Od Put u Japan dan 10

Od Put u Japan dan 10

Od Put u Japan dan 10

Japan je nedokučiv ne samo po jeziku, pismu i kulturi, nego i po svojoj umjetnosti. Barem meni. Ako netko zna što je ovo, nek mi se javi.

Od Put u Japan dan 10

Da, vidim da je to nekakva skupina oblog kamenja, hvala na odgovoru…

Jedna od interesantnih fora u Japanu, manje poznata je da u slučaju da kuću proglase nepodobnom za stanovanje, neće ju rušiti, nego će ju ostaviti da stoji.

Od Put u Japan dan 10

Dok god nikome ne smeta, dobra je. A mi smo isto preuzeli tu dobru formu, što se da vidjeti po cijelom Zagrebu, pogotovo kad se dotičemo medicinskih ustanova…

Kanalizacija se i u Japanu rješava na tradicionalan i svjetski dobro prihvaćen način. “Da bog da te voda odnijelaaaa….”

Od Put u Japan dan 10

Od Put u Japan dan 10

Nakon biranja hrpe različitih mjesta za obići, odlučio sam se za dva terena. Prvo do Myoryuji hrama, poznatog i kao “Ninja-dera”. Odmah na dolasku reći će vam da nema veze s Ninjama. Bezveze. Mada, dobro je osiguran.

Od Put u Japan dan 10

Zatim će vam reći da izujete obuću. Srećom, moje čarape su ok, ako su vam poderane, vjerojatno ćete biti zanimacija u pričama slijedećih mjesec-dva. Nema veze, ionako ne razumijete Japanski pa nije bed. Treće što će vam reći je da nema slikanja bilo koje vrste. Bezveze. A četvrto, da vodič priča isključivo na Japanskom.

U to davno vrijeme, obični Japanci smjeli su graditi zgrade samo do 3 kata visine. Propisano zakonom. Nitko ne smije imati više građevine od šoguna i cara. Kako se to mnogim facama nije sviđalo. dovijali su se na razne načine. Ujedno, kako je to bilo opasno vrijeme nadobudnih plaćenih ubojica, trebalo se osigurati od njih. Stoga, ovaj hram je specifičan po tome što ima zbilja hrpe skrivenih prolaza, tajnih katova (izvana je 3 kata ali ih zapravo ima 7), opasnih zamki (opasnih zato što u to doba nije bilo kvalitetnog osvjetljenja, pa su raznorazni prolazi postajali opasne rupe), mjesta za špijuniranje posjetitelja i slično. Ne, ona zgrada kojoj crvkuće pod dok hodate po njemu je u Kyotou, a ne ovdje. Simpatično za vidjeti, sve dok se ne razmisli o tome da se ne smije slikati, da tura traje dvadesetak minuta, da mi nepoznavatelji Japanskog dobijemo knjižicu s nešto teksta na Engleskom koju moramo vratiti na kraju, i da cijela ta priča košta 800 yena. Ako ste poseban ljubitelj arhitekture, muljanja s prostorom i Japanske tradicije, super, za sve nas ostale, preskupo. 400 yena ok, 800 je previše.

Razočaran, zaputio sam se do poznatog Kanazawa dvorca, koji je bio rasturen (ali još uvijek nisam siguran što je bilo) i rekonstruiran je skoro u cijelosti prije nešto godina, i Kenrokuen parka, jednog od 3 najpoznatija Japanska parka.

Jesam li već pomenuo da cijelo vrijeme obilazim hramove i parkove?

Ali, prije toga, jedna tako tipična slika Japanskih ulica.

Od Put u Japan dan 10

Obratite pažnju na električne kablove. Tako je posvuda. Pretpostavljam da je to radi potresa, jer je lakše popraviti električnu mrežu kad su kablovi dostupni nad zemljom nego kad su ukopani. U svakom slučaju, fora izgleda kad na jednom stupu visi 3-4 transformatora i hrpa kablova toliko gusta da se jedva vidi što je iznad njih.

Ovako zidine utvrde izgledaju danas.

Od Put u Japan dan 10

Cijeli teren je poprilično velik i razgranat, s tim da se za neke zidine ne zna tko ih je napravio.

Od Put u Japan dan 10

Na ovoj slici vidi se mapa, cesta po sredini razdjeljuje park tvrđave s lijeve i Kenrokuen park s desne strane.

Od Put u Japan dan 10

Ovo je sama tvrđava, odnosno rekonstrukcija iste.

Od Put u Japan dan 10

Kako oko tvrđave ima svakojakih terena, postoje i korisna upozorenja posvuda.

Od Put u Japan dan 10

Korisna za onoga tko zna Japanski naravno, moje gajinske nogice svakog trena su me i ne znajući mogle odvesti u neprovratnu pogibiju di bi poginuo nepovratno.

Ova slika mi je baš dobro uspjela:

Od Put u Japan dan 10

Zidovi samih okolnih zidina rađeni su u više slojeva.

Od Put u Japan dan 10

Od Put u Japan dan 10

Područje tvrđave prepuno je prirodnih ljepota.

Od Put u Japan dan 10

I pokojnih kukaca.

Od Put u Japan dan 10

Dok su kukcima dovoljni i jarci puni vode, lokalno stanovništvo ipak traži kvalitetnije uvjete privremenog počinka.

Od Put u Japan dan 10

Ko što rekoh, Japanci rade, i nakon posla kad krenu cugati, samo padaju okolo ne birajući gdje će leći…

Ovako cijeli kompleks izgleda na maketi,

Od Put u Japan dan 10

ovako sama rekonstrukcija zgrade

Od Put u Japan dan 10

a ovako su sklapali pojedine grede.

Od Put u Japan dan 10

Od Put u Japan dan 10

A ovo su ostatci originalne tvrđave.

Od Put u Japan dan 10

A sad, malo ekonomsko-propagandnih poruka.

Od Put u Japan dan 10

Od Put u Japan dan 10

Od Put u Japan dan 10

Svježi i odmoreni, možemo nastaviti dalje.

Kao što rekoh, Kenrokuen park je jedan od 3 najpoznatija Japanska parka, koji su raznorazni vlastodršci dorađivali i razrađivali, o čemu možete naći na netu puno više. Stoga, hrpu slika možete naći na mom web albumu na picasi (crveni link pokraj svake slike vodi na album), a tu je par zgodnih slikica.

Od Put u Japan dan 10

Od Put u Japan dan 10

Od Put u Japan dan 10

.

Nakon što se park zatvorio, vrijeme je krenuti do hotela. Kako je parkić bio relativno blizu hotelu, odlučio sam malo prošetati do njega, i usput u trgovini kupiti par stvari. Neću prepričavati, samo ću reći da mi je trebalo nekih 2 sata do hotela koji je efektivno udaljen pol sata hoda, jer sam se zagubio po lokalnim ulicama gdje me dočekao mrak. Turističke mape Japanskih gradova su smješno beskorisne ako se imalo maknete sa ruta predviđenih za turiste. A ni mape poljepljene po gradu nisu nešto specijalno korisne, ako ste van za turiste predviđenih ruta. Evo, na ovoj mapi sam točno vidio gdje sam. Hura.

Od Put u Japan dan 10

Da, “vi ste ovdje” je onaj crveni kvadratić. To je bilo nakon negdje sat vremena lutanja po gradu. Ne, nisam htio iz principa pitati lokalne gdje sam, etoo etoo pjesme naslušao sam se i dovoljno ovih dana.

Kad sam se konačno vratio u hotel, otišao sam do drugog hotela di su imali bar, i lagano se igrao solo drinkera gledajući sa 19og kata Kanazawu noću.

Nakon ludog seksa i zabave, vratio sam se u hotel i zaspao. Sutra, Kyoto.

Prijevoz:

- JR pokaz je zbilja zbilja dobra stvar. Omogućava putovanje čak i unutar grada poput Tokyoa, i pojeftinjuje stvari enormno.
- Na veće dionice obavezno uzeti rezervaciju sjedala, makar ima i vagona bez rezervacije. Ne košta ništa (vlasnike pokaza), a umanjuje gnjavažu.
- Izbjegavati noćne vagone za spavanje, osim ako netko čezne stiskati se ko sardina s Japancima.
- Izgled WC-a jako ovisi od vlaka do vlaka, negdje su totalno divlji, negdje približno onakvi kakve smo navikli.
- U shinkansenima i ekspres vlakovima uglavnom nema kontrole, kondor prođe tu i tamo. Nije ni potrebna, bez karte se ionako ne može do perona. U lokalnijim dionicama kontrola ide po skoro svakoj stanici, ali sa JR pokazom ne brinemo se za to.
- Dovoljno je pokazati JR pokaz na stanici kod rampe do i od vlaka, čak i kad imamo karte s rezervacijom. Za shinkansen treba pokazati kartu.
- Kupovina karata za JR isključivo na šalteru, aparati nisu u stanju raditi s JR pokazom.
- Kartu kupiti bar 24 sata ranije. Japanci zbilja koriste svoje vlakove, može se dogoditi da ponestane sjedećih mjesta. Ko čezne za višesatnim stajanjem, može i to.
- Bolje jedan dan utrošiti na put nego ići noćnim, umor u zemlji nerazumljivog jezika dovodi do velikih problema.
- Većina ekipe na šalterima jako slabo priča Engleski. Provjeriti detaljno da li na svježe izdanoj karti zbilja piše ono što bi trebalo.
- Bolje pet puta pitati službenike za šalterima nego lunjati po stanici, neke stanice (pogotovo one podzemne) su veličine omanjih gradova, a natpisi nisu uvijek u potpunosti razumljivi.
- U svakom vagonu postoji posebna košara za smeće u zidu vlaka, obično kod izlaza/ulaza.
- I u vlaku se može kupiti klopa (obento) i cuga, pogotovo u shinkansen i ekspresnim vlakovima.
- Prostora za prtljagu ima malo. Uska mala polica iznad glave, u nekim vlakovima mali odjeljak za prtljagu, u većini iza zadnjeg reda s lijeve i desne strane. Treba doći na vrijeme jer ti prostori mogu biti pretrpani.
- U WC-ima ima wc papira, ali ne i za brisanje ruku. Očekuje se da nosite svoje.
- Prtljagu možete na stanici ostaviti u odgovarajuće ormariće s ključem. U velikim stanicama su sve tri veličine (najveći je visine metar a širine 30ak cm. U ostalima kako naletite. Cijene isto ovise o stanici, ali za najveće su 500 – 600 yena. Pripremite kovanice za njih. Nakon ponoći, mora se platiti nova tura, sveukupno se prtljaga može u njima držati 3 dana koliko mi je poznato.
- Vlakovi su zbilja vrlo vrlo točni. Zbilja. Tako da je na stanici relativno kratko vrijeme, ovisno o prometu u to doba dana. Ne kreću ranije i ne čekaju.
- Na skoro svakoj stanici osim onih ultra malih se može kupiti barem nekakva klopa, makar čips i sladoled, a na dosta njih obento, raznorazni kroasani i peciva, ponegdje i voće. Zna biti i pokoja trgovina. A na svakoj stanici sigurno ima aparat sa cugom.
- U većini vlakova dobit ćete na Engleskom zvučnu informaciju gdje vlak ide, koja je slijedeća/trenutna stanica. Sve ostale informacije su na Japanskom. U ekspress i shinkansen vlakovima, u svakom vagonu iznad vrata ispisuju se informacije na Japanskom i Engleskom o tome koja je slijedeća/trenutna stanica. Na Japanskom se ispisuje još toga.
- Po većini podzemnih stanica u Tokyou piše na Engleskom kuda vozi koja linija, gdje treba ići i slično. Po većini ostalih gradova isto tako, ali računajte na to da postoje tereni di nema Engleskog.
- Da bi došli do vlaka/tramvaja, morate proći rampu. Za to vam treba karta. Aparati za kupovinu karte su u pravilu desetak metara od rampe. Primaju kovanice i novčanice, na aparatu piše u kojim apoenima. Na većini aparata postoji i tipka “English” ali sve što dobijete je glas na Engleskom, koji vam kaže isto što i vidite, drugim rječima razmjerno je beskoristan.
- Na karti visoko iznad aparata ucrtana je stilizirana shema kud se ide, i u koju grupaciju cijena upada vaša stanica. Ubacite novce, stisnite cifru na ekranu (ekrani su osjetljivi na dodir, pritisnite direktno ekran), i izaći će kartica i kusur. Stroj će cičati dok god ne uzmete kartu. Kartom dođete do rampe, stavite u otvor na početku, stroj će sam uvući, odštambiljati, otvoriti rampu i na drugom kraju izbaciti kartu van. POKUPITE JU!! Trebat će vam na odredištu.
- Kad stignete na odredište, tu istu kartu ponovno do rampe, ubacite kartu, rampa se otvara i guta kartu. Ako iz nekog razloga ne možete proći, rampa vam to kaže, ali na Japanskom.
- U slučaju da ste putovali duže no što ste trebali (fulali ste stanicu i slično), odmah prije rampe stoje aparati “fare adjustment” u koje ubacite kartu, a aparat vam javi koliko ste još dužni. Ubacite dug, aparat izbaci kartu, s tom kartom do rampe i prođete.
- Kod svake stanice. Svake. Postoji i kućica di je čovjek. Ako imate JR pokaz, a putovali ste ili ćete putovati JR-om, dođete do čovjeka, pokažete mu pokaz i on će vas pustiti dalje. Ne morate kupovati kartu, osim ako se radi o rezervaciji sjedala u express (a shinkansen se ni ne može drukčije koliko znam).
- Kao i kod nas, shinkansen i express ne staje na svim stanicama, local express staje malo više, a local staje na svakoj.
- Za razliku od nas, Japanci razlikuju koncept dnevnog i noćnog vlaka. Za neke dionice noćnog vlaka dodatno se naplaćuje, pogotovo ako su spavaća kola, makar imali JR pokaz. Pri kupovini karte raspitajte se kako se koji ponaša u prijevozu (što sve ima i nema) da se ne bi iznenadili.
- Na pješačkim prijelazima često će se dogoditi da kad je vrijeme za prijelaz svira neka pjesma ili se čuje cvrkut ptice i slično. Na nekim pješačkim prijelazima pored pješačkog semafora zna biti i semafor koji odbrojava lampama (podsjeća na pražnjenje čaše) i time pokazuje koliko još do slijedećeg zelenog svjetla za pješake.
- Gumbići na pješačkim prijelazima služe za invalide i starije, svi ostali ih ne diraju.
- Ceste/ulice koje nemaju eksplicitno pločnik, na kolniku imaju ucrtano farbom pješačko/biciklističku zonu.
- Na nekim pločnicima postoji označeno s koje strane idu bicikli a s koje pješaci. Malo ih se pridržava toga, pogotovo u većim gradovima.

Smještaj:
- U pravilu se u svakom većem mjestu mogu naći tzv. bussiness hoteli. Mala sobica s kupatilom, a vrlo često i besplatan internet, za oko 8000 yena po danu. Na netu se može naći rezervacija, postoji hrpa sajtova koji to organiziraju.
- Hosteli su super ako volite djeliti sobu, tuš i wc sa hrpom nepoznate ekipe, jer su zbilja najjeftiniji, 3000 – 4000 yena po danu.
- Ne može se spavati baš u svakom internet kafeu, no ekipa nudi besplatnu cugu i klopu, najčešće su to raznorazne grickalice i gazirani sokovi
- Dosta hotela ima praonicu rublja na novčiće.
- Osoblje za recepcijom zna nešto Engleski, ali u pravilu se pripremite rječnicima i knjižicama s raznoraznim frazama.
- Bussiness hoteli su uglavnom blizu glavne željezničke stanice pojedinog grada, pa im je i to prednost.
- Voda iz pipe u hotelima je pitka. Ne baš oličenje ukusa i svježine, ali je ok. U hostelima ne uvijek, posebno je naznačeno.

Hrana i piće:
- Najjeftinije je kupiti obento u trgovini. Ispod 500 yena, i više nego dovolino za cijeli obrok. Ima ih svakakvih, uključujući i vegetarijanske, a cijene su im slične. Uz obento dobijete i štapiće.

Od Put u Japan dan 09

- U prosječnom restoranu cijene za jedan obrok su oko 1000 yena. 600 – 800 jeftina klopa, 800 – 1200 nešto skuplja. Sve iznad 1500 yena je vjerojatno elitno mjesto, ne nužno bolje od jeftinijih. Dobar dio restorana dostupnih strancima ima slike hrane uz opis, pa možete i tako birati. Oprez, ono što izgleda kao meso ne mora to biti i obrnuto.
- Cuga je jeftina u trgovinama i aparatima za cugu. U pravilu, aparati za cugu po ulicama uglavnom ne nude alkohol. Aparati za cigarete zahtjevaju Japansku osobnu da se vidi punoljetnost, stoga ako pušite, bolje vam je opskrbiti se u trgovini. Cijena vode 100 – 200 yena, soka (čaja) 120 – 300 yena, piva 200 – 400 yena (posebne vrste koštaju više).
- U bircevima ćete teško naći cugu ispod 700 yena. Ima, ali treba poznavati teren. Zato dosta birtija ima “pij koliko možeš popiti” cifru, koja se plati i cuga… Koliko se može popiti. Ako mislite lokati, ovo na kraju ispadne jeftinije. Koliko sam vidio – 3000 yena na više.
- Bircevi traže plaćanje upada. Ne znam kako se to zove, ali u pravilu 500 yena i više. Pitajte na upadu koliko je.
- Neki bircevi i klubovi ne primaju bjelce. Eventualno u pratnji prijatelja Japanca. Pomirite se s tim.
- Neki restorani nemaju vilice i noževe. Pitajte na ulazu ili naučite koristiti štapiće.
- Na svakom koraku su aparati za cugu. Uglavnom piše za vodu da je mineral water i slično na boci, samo treba bolje zagledati. Kod pića kojih trenutno nema, svjetlit će kanji znakić crvene boje. Ako nemate kovanice, aparat prima i novčanice od 1000 yena. Pod “cuga” potpada i kava, ledeni čaj, mlijeko, mliječni čaj (nemam pojma što je to, piše milk tea) i slično.

Turizam:
- PRVA stvar pri dolasku u svaki grad nek bude odlazak u turistički biro. OBAVEZNO. Bez zajebancije. Ako ništa drugo, a ono barem nek vidite di je, i pokupite kartu grada. U jednom su mi uspjeli srediti i smještaj u hotelu. Znači, možete računati i na takve stvari, ako po hotelima ima mjesta.
- U većini muzeja plaća se upad, u prosjeku od 400 – 800 yena. Pogledajte po turističkim biroima da li kakvi pamfleti imaju kupone za popust za pojedine muzeje i terene.
- Neki parkovi naplaćuju upad, slična cijena kao i za muzeje.
- Turistički biroi rade uglavnom od 09 do 17 za strance, poneki u posjećenijim mjestima i duže (ali bez eksplicitne podrške za strance), no ne računajte na iza 20 sati.

Šoping:
Iskreno rečeno, kupovao sam samo elektroniku, a za to mogu reć da u Akihabari u Tokyou ima toliko toga da ti jednostavno sline cure i moraš čvrsto držati novčanik u džepu. ALI! Obavezno pitati da li oprema radi kod nas – mora podržavati 220 V (po mogućnosti do 240) i 50 Hz. Konvertere za utičnice i utikače možete naći svuda, mi u Hrvatskoj koristimo tip C i F, dok u Japanu koriste tip A a znatno rjeđe i tip B. Detalje o utičnicama i utikačima u svijetu pogledajte ovdje. Za ostale vrste šopinga trenutno ne mogu reći, to me tek očekuje slijedeći tjedan. Kad saznam, javim. Pitajte što vas konkretno zanima, pa mogu pogledati cijene u trgovinama.
- Kod svake blagajne stoji mala kutijica. Princip je da kad dobijete račun, novac stavite u tu kutijicu. Blagajnik/ca će pokupiti novce i vratiti vam u ruke. Neki blagajnici će primiti novce i direktno u ruke, ali sa kutijicom ne možete fulati.
- Dogodilo mi se da za nešto što mislim da je sapun ispadne da je hrana. Izgled vara, i ne oslanjajte se na iskustvo naučeno kod kuće.

Noćni život:
Drukčiji je nego kod nas. Disko klubovi i slično nisu česta pojava. Karaoke klubovi su na svakom koraku, ali ekipa će se mrštiti ako djelujete da se zajebavate i da se ne trudite ozbiljno, Japanci kod kuće vježbaju pjevanje da bi se pred drugima iskazali. U većini “birtija” ima klope, dosta često i svježe pripremljene. Ili barem nekih grickalica. S tim da Japancima grickalice često znače kiseli krastavci i slično. Navodno pašu uz sake, ne bih znao.

WC:
U zapadnjačkim hotelima, WC školjka je skoro pa našeg formata. Inače su u obliku izduženih posuda, i predviđeni su za čučnuti. Moja procjena je da se mora solidno čučnuti dolje da bi se pogodilo sve kako treba. Kod lavaboa u WC prostoru nema krpa, papira, niti strojeva za sušenje ruku, predviđeno je da svatko nosi svoj rupčić ili krpu ili papir za brisanje.

Pravila ponašanja:
To možete nać na hrpi sajtova, pa se ja ne bi previše zadržavao oko toga. Samo par napomena:
- ako želite saznati nešto od prolaznika, uletit prvo sa barem “sumimasen”, jer ako im uletite sa “excuse me” onda se mogu furati da vas nisu razumjeli jer eto što oni znaju taj neki gaijin jezik, imaju oni svoj i nastaviti dalje. Nakon sumimasen ide i Engleski i Japanski, nije bitno, jednom kad ćopite njihovu pažnju, vaši su, i možete ih solidno cijediti za upute. Nemojte previše.
- Osmjeh. Ne morate se previše ceriti, ali blagi osmjeh uz pozdrav (ohayoo gozaimas – dobro jutro, konnichiwa – dobar dan, konbanwa – dobro veče) lijepo započinju razgovor. Možete ubaciti i lagani naklon, ili barem klimanje glave u naznaci naklona. A ako nešto trebate pitati, može kombinacija, prvo pozdrav, zatim sumimasen, i onda uletit s pitanjem, rijetko koji Japanac će vas moći odbiti, crv pristojnosti mu neće dati.
- Kad vam pomogne, obavezno se zahvalite s barem domo arigatto i makar malim naklonom, osmjehnut će se i osjećati sretno što je pomogao pristojnom strancu koji mu se lijepo zahvalio. A ako možete domo arigatto gozaimashita i naklon, procvjetat će ko curice.
- Neki (rijetki) Japanci će vam prići uz pitanje da li trebate pomoć. U pravilu se to događa u ruralnim i manje naseljenim sredinama, gdje se još održava onaj duh pomoći čovjeku u nevolji i slično (kao i kod nas). Ali ne očekujte to, nego vam je bolje uštopati ih vlastoručno.
- Noću je većina malih postranjskih uličica slabo osvjetljena. Nisam primjetio manijake, al s druge strane, ja sam preveliki zalogaj za usputnog manijaka. Stopa kriminala je mala, ali ne treba riskirati.
- Policija pomaže i u slučaju gubitka stvari. Ili barem pokušaju pomoći, neke situacije su jednostavno beznadežne. Pitajte ih za pomoć, to im je posao, a tako im je i nacrtano na velikom panou u svakoj postaji, sa sretnim licima civila koji su primili njihovu pomoć.
- Tjekom dana, vidjet ćete hrpe curica u kratkim suknjicama, kako idu u ili iz škole. Moja preporuka je izbjegavati buljenje, barem direktno. Vidjet ćete i kako matori Japanci veselo bulje u iste. Nek vas to ne čudi.
- Oznake po ulicama su na Engleskom samo po većim ulicama i relativno blizu željezničke postaje. Što dalje, to manje. I turističke karte isto tako imaju imena ulica samo na bitnijim dijelovima. Na manje bitnim je kanji, a na najmanje bitnim nema uopće. S tim da su Japanci sami iskemijali što im je bitno, ovisi od grada do grada.
- Kanti za smeće po gradu skoro da i nema. Uglavnom ćete ih naći oko i u željezničkoj postaji, kod nekih trgovina, kod nekih aparata za cugu, i u nekim parkovima. Podjeljeni su često na 3 tipa smeća – plastične boce, nešto i nešto. U pravilu bacam plastične boce tamo di su plastične boce, ako su u vrećici onda s vrećicom, a sve ostalo u veliki kvadratni otvor.
- Nema pravilnog odjevanja. Uredno ćete vidjeti frajere raščupane kose (u anime stilu) u odjelu, kao i lijepo počešljanog lika u odjeći kričavih boja di svašta visi naokolo. Jedino zajedničko je da su svi (koje sam ja vidio) čisti i ispeglani.
- Frend kaže da se u Japanu može najbrže zaraditi otvaranjem frizerskog salona. Pogotovo po Tokyou ih ima posvuda, a vidio sam da rade i za praznik, ko što je ovaj, poštivanje staraca. Valjd se svi friziraju svaki dan.
- Japanci voze lijevom stranom, hodaju lijevom stranom, pokretnim stepenicama voze se lijevom stranom i to tako da se stisnu uz lijevu stranu i ostave praznu desnu, za one koji se žure i žele brzo proći. Forsanje desne strane dovodi do neugodnih situacija i otežanog probijanja kroz gužvu.
- Japanci jesu pristojni i ljubazni (uglavnom) ali duboko u sebi ipak ne vole strance, i ako ih ne poznaju, ili ne žele iskoristiti za vježbanje Engleskog, u pravilu ih izbjegavaju. Nek vam nije neobična situacija da vas u širem luku zaobilaze na cesti, pogotovo ženski dio populacije.

Jezik i pismo:
- Japanci naravno govore Japanski. Mali dio populacije govori Engleski. Još manji neki drugi jezik. Ali, ovima koji govore Engleski lakše ga je čitati i pisati nego pričati i slušati, stoga slobodno uzmite papir i olovku i napišite što ste htjeli.
- Japanci koriste 4 grupacije pisama.
– Kanji, tradicionalni znakovi pokupljeni iz Kineskog pisma i prilagođeni vlastitim potrebama.
– Kana – hiragana i katakana; Hiragana, pojednostavljen kanji, koristi se za kraće Japanske izraze, gramatičke nastavke na kanji, uz kanji (iznad ili sa strane sitnije napisano) kao pojašnjenje kako se neki kanji čita. Katakana, pojednostavljen kanji, koristi se za pisanje stranih izraza
– Romaji – slova Engleske abecede i interpunkcijski znakovi
– latinične brojke od 0 do 9
Sva 4 pisma se podjednako istovremeno mogu pojaviti u nekom tekstu. Preporuka mog frenda je naučiti katakanu prvo, a zatim sve ostalo, jer puno je natpisa na katakani koji koriste Engleske izraze, pa je lakše razumjeti o čemu se radi. Hvala ti Vide za puno korisnih informacija
- Pišu s desna na lijevo, ili tradicionalno u stupcima odozgor prema dolje, i zatim stupac u lijevo.
- knjige, časopisi, novine i slično se listaju s lijeva na desno.

Novac:
- Postoji samo yen u različitim apoenima. Kovanice su 1, 5, 10, 50, 100, 500 (barem ja nisam vidio druge), a novčanice 1000, 5000, 10000, ne znam da li ima većih.
- Ako je ikako moguće, nosite sa sobom barem 10000 yena kešovine
- Neke naše kartice prolaze, ali ni one nisu 100%, ovisi o pojedinom uređaju. Sigurno prolaze Amex i VISA. Mastercard nisam probao. Frend kaže da Diners ne morate ni nositi, ne radi nigdje u Japanu.

Mislim da sam ovime pokrio neke od interesantnih stvari. Ako imate još pitanja, samo dajte.

A za kraj i laku noć, par slika Akita željezničke stanice, na kojoj ljudi umjesto na klupama sjede na panjevima i deblima.

Od Put u Japan dan 09

Od Put u Japan dan 09

Na ovoj srednjoj slici se vidi i moja veća torba kako nevino stoji uza zid.

Od Put u Japan dan 09

Prije no što sam došao u Japan, slučajno sam naletio na knjigu “Lonely Planet: Japan” u Algoritmu. Par dana prije toga, skinuo sam i digitalnu varijantu u PDF-u, a reko, ma uzet ću i papirnatu, nek se nađe, u slučajevima kad mi crkne baterija islično. Mogu reć da je knjiga zbilja dobar i detaljan vodič. Koji će mi u papirnatom obliku nedostajati.

Probudio sam se pomalo neispavan u ranih 10 sati ujutro, i počeo pakirati. Plan je bio obići to jedno mjestašce van Akite di je i dan danas sačuvan taj jedan samurajski kvart. Otišao sam i po onaj nesretni veš. Netko ga je izvadio, posložio. Trebao se još malo posušiti. Nije bed, pobacao sam ga po prostoriji. Laptop? Tu je. Dodatna baterija? Tu je. Lonely Planet vodič?

Nema ga.

I sjeti se Mujo da ga je držao jučer na malom stoliću uz sjedalo, taman mjesto za njega. I snimao sam prolazak vlakom kroz neka sela, na njega stavio kameru, kad sam stigao u Akitu, pokupio kameru, a knjigu ostavio. Ne znam što mi je, al u ovih tjedan dana baš radim nepotrebne gluposti. Sreća u nesreći je da ga imam i u digitalnom obliku. Sad samo trebam izgubiti laptop.

Hm. Ok, idem do željezničke, usput vidjeti što se može učiniti. Turistički ured naravno. Dobro jutro, izgubio sam knjigu, ima li kakav “izgubljeno/nađeno” šalter? Javite se policiji. Policiji? Ajd dobro, nek i njih vidim… Policijski ured (jedan od mnogih takvih malih priručnih po gradu) je kod ulaza u stanicu, u prizemlju, sa lijeve strane.

Došao ja, našao, zaključano. Gledam kroz blindirano staklo, nema nikoga. ? Što sad? Gledam ja malo okolo tog policijskog ureda, i skužim ja pokraj vrata nešto što izgleda ko video telefon. Hm. I veliko dugme pokraj njega. Hm. Stisnem ja dugme. Ništa. Stisnem ga još jednom, ništa. Odem ja malo do kuta zgrade, gledam, spušteni prozori s roletama, nema ništa. Vratim se nazad, kadli ekran upaljen, a velika glava policajca gleda me s ogromnim okicama. Izobličena glava, jer je preblizu širokokutne leće videofona.

Dobar dan reko ja, izgubio sam knjigu pa ako možete
A jel vi govorite Japanski?
Pa, ne baš.
Aj pričekajte tamo, sad će netko doći.
Oookeeeeej….?

Stojim ja, ljudi prolaze, gledam plakate “traži se” pokraj ulaza u policiju, ne prepoznajem nikoga al čini mi se ko da sam vidio neke face. Ma, svi ti Azijati, oni su svi slični.

20 minuta kasnije, eto policajca na biciklu. Za razliku od naših, na ovome se vidi da je u kondiciji.

Dobar dan
Dobar dan
Ja izgubio knjigu jučer u vlaku
Aha dobro, ajd pričekajte malo

Sjeo ja, on nešto telefonira. Ne sjećam se otkud mi ta informacija, ali navodno Japanci ne pričaju baš Engleski ali ga znaju čitati, bolje no što ga znaju pričati i slušati. Dohvatio se ja fino olovke i papira koji mi je ostavio, napisao svoje podatke i ukratko problem da ne čekamo ni on ni ja dok on obavi svoje. Odtelefonirao je, i ja mu odma uvalio papir. A, tako znači. Odma ga je ćopio i počeo nešto tipkati na računalu, i zivkati ekipu. Uto je došao još jedan kolega, valjda regularna smjena u toj postaji. Zapisali su i kako mi se ime izgovara, tu smo se svi malo zabavili i nasmijali, ja ponajmanje, i rekoše, javit ćemo vam se ako išta bude. A ja se kemijam, super, samo, sutra putujem dalje. Vjerojatno knjigu mogu zaboraviti…

Vlak otišao, ja gladan i umoran, podne. Ma, ne mogu više putovati ni snimati, dosta, treba mi malo odmora. Kako sutra putujem, uzeo sam si rezervaciju. Trebalo je jedno 20 minuta i 3 seta loše odštancanih karata, dok na kraju lik na šalteru nije skužio da mi trebaju karte za sutra a ne za danas, da nisu noćne (htio mi je naplatiti 9000 yena dodatno) i da idem oko 12 sati, odnosno oko podneva. Kupio sam u trgovini dva obentoa, 450 yena svaki, a svaki od njih je i meni dovoljan za jedan obrok, makar djeluje malo.

Dosta mi je slikopisnih lunjanja, oću malo zabave. I odlučih da ne idem nikuda danas u Akitu, nego ću navečer pronaći neki bircauz i popit koju među biserima, da ih vidim kako dišu noćni život…

Vratih se u sobu, kadli ispod vrata obavijest. Zar su već našli knjigu? Svaka im čast! Ipak ne, samo poziv da recepciji dostavim isprintani primjerak rezervacije.

Sišao ja dolje, i reko, ako se mogu spojiti preko gmaila, sad ćemo to. Može. Došao ja s druge strane recepcije, gledam tipkovnicu, uf… Nezgodno, Japanska tipkovnica, a tipka za razmak širine možd 2 prsta, pokraj nje neke čudne tipke…. Ali nakon par pokušaja uspio sam se spojiti, i isprintati. Domo arigatto, i nazad u sobu.

Jedem ja, kadli telefon. Halo? Da li ste isprintali rezervaciju? Jesam, sad sam maloprije bio. Etoooo… Ajd bok, i spustim slušalicu.

Jedem dalje, opet zvoni.

Etooo…
Da?
Etooo…
Da?
Javljam vam da ste dobili poziv.
Okeeej? Od koga?
Jel možete doć na recepciju?
Ok, evo me.

Ja na recepciju, a ženska mi pokaže moju rezervaciju. Jel to vaše? Vidim moje ime, reko je. I onda krene priča. Ali, nismo se razumjeli. Pa je ona počela nešto tipkati, i pozvala me s druge strane pulta. Došao ja, kadli, ona se spojila preko yahoovog prevoditelja, kuca mi na Japanskom i dobijam Engleski prijevod.

Rezervirali ste za krivi mjesec. Blurp? Pogledam ja, a ono fakat, dobar dan, krivi mjesec. Jao, jao jao jao jao… Eto kad tražim hotele do kasno u noć, pa onda ni ne gledam… A ništa, dogovorili se da ću platit u kešovini, a rezervaciju za krive dane stornirati. Storniranje me koštalo 15 eura. Ja ko da štancam te novce kako ih olako trošim… Naravno, dogovorili smo se tako da sam ja kucao tekst na Engleskom a yahoo je prevodio na Japanski.

Ta cijela slika kuckanja i čitanja dok smo stajali jedno do drugog je istovremeno smješna i teška katastrofa. S druge strane, eto kako ide moderna tehnologija, još malo pa ekipa neće poznavati strane jezike nego će koristiti uređaje. Pa ako uređaj krivo prevede, zajeb.

Dok sam odlazio, frajer na recepciji je komentirao “Amerikajin” odnosno “Amerikanac”. Nadam se da je cijela Američka nacija štucala u tom trenutku. Nije ni čudo da dođu na loš glas, kad za svaku seljačinu koja govori Engleski misle da je Amer.

Nastavio s klopom, uhvatio me neki san, opružio se malo…

20:00

U, zbilja sam bio umoran…

I, di ćemo? Potpalih laptop (a fakat grije), i na net.

Otvorim google:
akita bar – vrati mi nazad pse. Ima rasa pasa koji se zovu akita. Bravo.
akita nightlife – hrpa bezveznih stranica, našao konačno par s nekakvim popisom nečega, jedan od tih neki pub, nalik regularnim pubovima. Ima šank. Odgovara. Našao na netu i kartu, usporedio sa svojom, malo podalje i od centra i od hotela, 20 minuta pješice, ali nije bed.

Spremio se ja, karta u ruke, novac u džep, ajmo.

I, idem ja, idem, uske uličice, kućice koje liče na ono u čemu naši cigići žive, nešto svjetala, glavna cesta, pošta, aha blizu sam, još par ulica… Nema. Kako nema, sunce mu, gledam na kartu, ok, možd sam fulo, jer ni jedna od ulica blizu te birtije nema na karti upisano ime. Ma bravo, samo dijelovi za turiste, ništa zapravo korisno. Vratim se nazad do pošte, probam drugu rutu. Opet ništa. Probam treću rutu. Već je 10 sati.

EUREKA! NAŠAO! Ali… ne radi… Naime, danas je praznik poštivanja staraca. I, vlasnici nekih birtija odlučili su poštivati starce tako što ne rade. Sat vremena lutanja po bezveznim uličicama… U okolnim uličicama vidim raznorazne birtijice i restorančiće, ali ne da mi se furati na nešto tradicionalno, oću izać i pit, a ne dobijati upute o Japanskoj etiketi i bontonu.

Demoraliziran, vratio se do hotela… Da idem spavati? Ili uzeti koje pivo u sobu? Ma ne solira mi se u sobi, ne volim to… Znam! Recepcija!

Uletio ja ljepoticama, i reko – gaijin oće biru u miru! Etooo, etooo, vade one karte, kemijaju kemijaju (u pozadini zvuk iz Profesora Baltazara dok razmišlja), AHA! Našle one meni neki jazz klub, crna mačka nešto. Može, daj. Ucrtale mi, pokazale na mapi, i ja krenuo.

Dođem ja tamo di su mi ucrtale, a ono zatvorena zgrada. Ali i drukčije se zove, “Mama nešto”. Hm. Nastavim ja dalje, a kvart pun bircauza. Samo, po napomenama, u neke od njih ne puštaju gaijine poput mene. I hodam ja, i hodam, vidim, ispred nekih birtija stoje biseri u odjelima i sa slušalicom na uhu. Što je ovo, tajni agenti?

Dođem ja do jednog, sumimasen, jel znaš brate di je ovo? Tamo i tamo. A, fala. Otišao ja, nije. Sreo neke pijane klince, etooo, etooo, ne zna di je lijevo di je desno, otišao ja dalje. Sretnem neki par, pošalju me skroz u drugom smjeru. Do još jednog agenta, opet nekud drugdje. Već je pol 12 a ja i dalje žedan lunjam. Koji tulum, e…

E reko dosta, idem u hotel spavati. I vraćam se ja nazad, i kod raskršća odmah uz hotel, slučajno okrenem glavu – eto mojeg mačka… Ne mogu vjerovat. Za popizdit. Ja tamo, a ono zatvoreno… Zalud i to. E koja glupost, ne moš ni otić popit nešto… Došao do hotela, ma, zadnji pokušaj, zvat ću taksistu i reć da me odvede nekud u mrak, ako ko zna, oni znaju di što ima.

Mahnuo rukicom, došao taksist, ja sjeo, on meni nešto što je valjd značilo “kuda ćemo” a ja njemu “vozi me u slijedeći viski bar”. Ok, nisam mu baš to reko, ali baš mi u glavi zasvirala ta stvar od Doorsa.

Bar.
? Japanski nepriča?
Ne. Bar. Biru. Drink.
? Japanski sigurno nepriča?
Ma ne. Muzik. Biru. Drink. Drink.
?
Baru?
A, bar? Kaki bar?
Baru, biru, drink.
?
Gaijin baru.
Aaaa, hai!

I krenuli mi. Nazad u onu četvrt otkud sam došao. Ajd. Stali prvo do jedne tajnoagentovske ekipe, pita di ima za gaijina nešto. Pokazali rukom. Krenemo dalje. Došli do druge ekipe. Jel primate gaijina? Može. Hm, ok, mislim si ja, ako ovi ljepotani nisu Jakuze, onda je moja mama napravila glupog sina. Al ajd, ako primaju gaijine, možd će bit sve ok. Život je rizik, jel, a najbolje je riskirati tuđom glavom…

Došli do lifta na 3. kat, ušao ja unutra…

Nema tu nikakvog šanka, nego oveća prostorija s nekoliko stolova stisnutih uz zidne kauče koji se prostiru duž cijelog zida, i svaki stol ima još 1-2 stolića. Unutra par žena, neki tajnoagenti, i jedan s lancem preko razdrljenih prstiju.

O joj, upao sam u seks klub…

Reko ja, ne ne, greška, ja bi popio nešto, ma sjedi, al ne, ma sjedi ajde, al ne, i do mene došla jedna od žena i odvela me do jednog stola. Bila je zgodna, ja umoran i popustljiv, pa sam sjeo.

Žena zna Engleski, pa sam joj rekao da sam samo tražio cugu. Prepričala je to drugima, i to je bilo to. Dofurali su mi pivo, i, ona je sjela do mene. Pa smo počeli pričati… I tako, pričamo mi… I družimo se, jel… A ja cugam… Reko, nisam baš bio u potrazi za seksom. Ma ne, kaže ona, ovo nije seks klub. Jel? Nego što je? Klub za druženje. Aaaa, skužio ja, to su one Japanske fore.

Naime, postoji razlika između hostess bar i sex bar. U hostess bar, doći će ženska, sjest će do vas, brbljat ćete, družiti se, postoji tajmer koliko dugo, to druženje i cugu plaćate, i kad istekne tajmer, kraj, možete ili platiti za još ili otići. U biti, moglo bi se reći da je ovo geisha usluga ali za narodne mase. A u sex baru, isto to, samo naravno seks. Makar, bilo je jasno da i ovo vode Jakuze, vidilo se po njima. Stoga, rekoh, pamet u glavu, pitaj kakva je situacija i pazi što se događa. E sad, pravi igrači i uspiju nagovoriti neke od cura na akciju. Al se meni fakat nije dalo zajebavati.

Okej… Ajd, kad sam već došao, pa nek vidim i kako to ide. Dok sam pio, kad bi se orosila čaša, ona bi brisala krpom. Bilo je još tih fora sa posluživanjem, u svakom slučaju, trudila se praviti mi društvo. Inače, prvo pivo je na kuću, druga su preko 2000 yena svako, ali zato je sake besplatan. Pa sam zato prešao na sake. Reče da je s Filipina, da već koju godinu radi u tom baru, da ima 25 godina, i da se zove Angel Seit. Lovu šalje kući mami, a nada se da će za koju godinu zaraditi dovoljno da bi otvorila svoj salon uljepšavanja. I da nije vidjela ništa drugo od Akite, jer zbog posla ne može nikuda, radi svaki dan. U svakom slučaju, ima srednje dugu crnu kosu, malo tamniji ten od bljedolikih Japanki, lijepo i egzotično Azijsko lice, i nekakav fini parfem.

A dok smo pričali, dalje od nas, tih par žena i tipova, promatrali nas ko da su u kinu. Cuga, grickalice i nabacivanje komentara. Volim bit zabava i zanimacija. Jedna od tih žena bila je Rumunjka, tako mi je Angel rekla. Rumunjke i Ukrajinke su fakat p opularne po svijetu…

Prošlo je tih sat vremena, popila i ona jedno piće, cijelo to druženje platio sam 4000 yena, na izlazu su svi kolektivno došli i pozdravili se samnom, ili je takav običaj ili me nisu htjeli ostavit samog sa Angel. Otišao sam van, zbunjen, pomješanih osjećaja, pomalo i pripit, došao u hotel i legao spavati.

A Angela i danas navečer radi u Akiti, i makar je svjesna da radi izgleda to može raditi još neko vrijeme ali ne predugo, radi jer nema što drugo. Kaže da ju dobro tretiraju i da su pristojni prema njoj. Nadam se da jesu. Nadam se da će uskoro zaraditi dovoljno novaca da se vrati majci i otvori dućan, o kojemu sanja već par godina…

Filipinski Anđele, ne daj da ti potkrešu krila.

Dok sam se vozio, iskoristio sam priliku i posložio par tekstova, stoga vas je i dočekalo 3 u komadu. Nadam se da ste se izdovoljili.

Stigavši u Akitu oko 18 sati, standardna procedura – Tourist Information Biro, odnosno turistički ured, pokupio sam pamflete i karte grada, i zajurio se do E-Hotela. Standardno rondanje mog kofera po ulicama obznanilo je Akitaćanima da sam došao u grad, i da čuvaju svoj pomladak od zapadnjačkih zlih utjecaja, a žene od opakog i zlog zlostavljanja.

Uspio sam se snaći do hotela, nije bilo komplicirano, a pomogla je teta iz turističkog ucrtavši flomasterom poprilično ravan put. Nakon 20 minuta jurnjave da čim prije stignem, i jednog slikanja vodoskoka, došao sam do E-Hotela. Da, tako se zove. E-Hotel. Srećom po mene, bio je poprilično realan, a ne elektronički, pa sam mogao računati na koliko-toliko dobar odmor.

Uđoh ja unutra. Šarena stakla, malo kroma, šminka. Krenem lijevo – ulaz u šoping centar. Krenem desno – a, table upućuju da sam u dobrom smjeru. Liftovi. Zidovi. Stalci s pamfletima. Izlaz u slučaju opasnosti. Blurp? Di je recepcija? Vratim se nazad. Zidovi. Stalci s pamfletima. Ulaz u šoping centar. Liftovi (i to nekakvi extension). Izlaz. Ej, ček malo, di vam je ta crna recepcija? Jel ovo fakat E-Hotel, di nema recepcije nego…?

Vratim se ponovno do onih prvih liftova, pokraj liftova na Japanskom shema zgrade. 11 katova, a pokraj natpisa 3 kat, neke kompliciranije čvrčlje od drugih katova. Isto tako i na 11. katu. Hm. Znači, vjerojatno je recepcija na jednom od ta dva. Ajmo probat 3. kat.

I zbilja, recepcija je tamo. Neobičan dizajn, al s druge strane, da, nema nekog specijalnog razloga zašto bi recepcija morala biti u prizemlju. Ok, nije bed. Stao ja u red, i čekam. I razmišljam o tome kako sam rezervirao taj hotel. Naime, preko jednog sajta sam uspio naći praznu sobu u Akiti noć prije, pa sam na email dobio potvrdu. U kojoj je pisalo da ju trebam isprintati i prezentirati na recepciji. Ali, nemam printer. Zato sam kreirao PDF dokument (firefox ima print to file di onda kreira PDF).

Došao red na mene. Kažem ja, rezervirao sam smještaj, ali nisam mogao isprintati, jel vam mogu pokazati na laptopu rezervaciju? Ljepotica na recepciji me zbunjeno gleda kraće vrijeme, klima glavom, a u očima joj vidim crnu rupu nerazumijevanja. “Chotto matte kudasai” reko ja (ovo je jedna od fraza koju sam naučio iz anime, kad neki od likova žele razriješiti neku problematičnu situaciju pa im treba vremena za razmisliti, prijevod bi bio otprilike – molim pričekajte tren. Eto kako je korisno gledati anime. Sve ove godine opravdale su se u tom trenutku.

Skidam ja torbu, otvaram ju, ona me gleda, i njena kolegica isto. Stavljam laptop na stol recepcije, palim ga, ona odvraća pogled zbunjena, kao, nešto bitno čačka na računalu jer nema pojma što se događa i zašto, njeno nejako djevojačko tijelo drhti od uzbuđenja i straha poput srne uhvaćene noćnom lampom krvožednog lovca, a u daljini čulo se zveckanje metalnih visuljaka na jesenskom povjetarcu i tiho cvrčanje cikada po drveću…

Evo na ovo sam mislio, rekoh prekinuvši pjesničku idilu, i okrenuvši laptop prema njoj. Hai hai! reče ona, u tsunamiju razumijevanja koji je oplahnuo njeno malo ali čvrsto i atletski građeno tijelo, a sočne usnice su… Ok, gasi to.

Prepisala je s ekrana podatke, dala mi ključ, zahvalili se jedno drugom i ode ja u sobu. Standardni raspakirung, spojka na net, prebacivanje tone stvari i slika i svega, priprema članaka, objavljivanje, a usput sam planirao odnijeti prljavo rublje na pranje. Nakupilo ga se u ovih tjedan dana.

Interesantna karakteristika svih “bussiness” hotela u kojima sam do sad spavao je da je cijela soba kontrolirana preko jedne kartice. Ta kartica služi kao ključ, a nakon ulaska ubaci se u odgovarajući otvor i aktivira sva svjetla, struju, TV, radio i slično. Ako se kartica izvuče, sve se gasi osim glavnih svjetala.

Ići prati rublje znači gasiti sve, da ne gnjavim bateriju. Ali, prvo, saznajmo gdje se može prati. I tako, nazovem ja recepciju. Reče mi ljepotica nešto na Japanskom, a ja njoj Hello, možete li mi reći di se može oprati rublje, ima li kakav stroj na kovanice i slično (jer su cijene iste takve usluge koju bi vam obavio netko od njih astronomske) pa da mogu sam oprati? Etooooo (ako se sjećate, “etooo” na Japanskom je ekvivalent našeg “ovaaaj”, oliti jadna me ne kuži uopće) reče ona. Hm, vidim ja ovo će bit zajeb.

Rublje. Pranje. Stroj. Kovanice?
Etooooo…
Stroj na kovanice? Usluga pranja?
Etooooo…
Jel tu negdje?
Etoooo…

Zatim njeno “chotto matte kudasai”, i zaklopi mi slušalicu. No super. Nazovem ja ponovno, ista priča. Reko ja njoj, nazvat ću ja ponovno kasnije, nek se poslužim riječnikom. Mislim da je odahnula kad je razumjela “nazvat ću ponovno kasnije” možda u nadi da će to kasnije biti dovoljno kasno nakon kraja njene smjene. E nažalost bejbe, nisi te sreće.

Uzeo sam mali rječnik izraza, iskopao kako se kaže “moje rublje” i “stroj za pranje rublja na kovanice”. Nazovem ja, javi se, odmah uletjeh s ključnim izrazima – Hai, 11. kat. Aaa, super, domo arigatto. Ostao bi ja i gladan i žedan i bos i gol da mi nije tih knjižica…

Znači, one čvrčke na ulazu u hotel, značile su da na 11. katu ima pranje rublja. Fino.

Ćopio ja rublje i kovanice, i na 11. kat. Popeo se gore. A gore, samo jedna polusoba, s par vrata. ? Prolazi jedan lik, ja njega sumimasen, rublje? Dođi dođi. Ja za njim, otvorila se vrata, a ono, na 11. katu mali onsen. Fora. Treba izuti obuću, stoje raznorazne papuče okolo, gnjavaža, al nije bed. Pokazao mi di je stroj, ubacih 200 yena, odmah krenulo. Ne vidim nigdje za deterdžent. Hm. Ajd dobro… Piše na stroju, 40 minuta. Ok, eto me za 40 minuta. Bilo je to već oko ponoći, taman ću još malo visiti na netu, pa onda kad finišira, na spavanje.

Čačk čačk čačk po računalu, prošlo 40ak minuta, ajmo gore. Rublje se opralo, prebacio ga ja u stroj za sušenje. 100 yena daje pol sata sušenja. Može, valjd će to biti dosta.

Čačk čačk čačk, prošlo malo više od pol sata, već je prošlo 1 u noći… Ja do lifta, uđem, stisnem za 11. kat. Ništa. A? Stisnem ja još jednom. Ništa. Uopće se ne upali lampica za 11. kat. Stisnem ja za 10. kat, upali se, krene vrata zatvarat. Ja brzo van, pustim da ode. Ovaj je valjd pokvaren? Kad prije, e je šugav ovaj hotel, sve se raspada… Pozvao ja drugi, isto. Hm… Gledam ja malo po liftu, unutra čvrčke na Japanskom, između ostalog za 11. kat oznake – 09-14, 18-01. Hm, hm, hm… A da nisu to sati? Bome jesu. Biseri su zaključali 11. kat, a samim time i moje rublje, jer, prošlo je jedan u noći do kad onsenčić radi. Ma bravo.

Vratio sam se nazad u sobu, usput uzeo jedno Kirin pivo (fino je za razliku od Kirin čaja), popio, još malo surfao, isplanirao da ću sutra do jednog mjesta di je samurajski dio netaknut, namjestio alarm i legao spavati.

Ainu par

Po zadnjim istraživanjima, pretci Ainu prvi put su došli na područje Japana, prije nekih 10-12 tisuća godina, i na kraju su se zadržali na području Hokkaida. Stoga, većina Japanskih gradova u Hokkaidu po imenu je zapravo Ainu podrijekla, npr. Sapporo.

Kako su razmaci između pojedinih otoka (50+ kilometara, ovisi kako koji otok) u relativno aktivnom i uzburkanom moru oko Japana, za većinu tadašnjeg stanovništva putovanje između otoka predstavljalo je nužno zlo, koje nisu zazivali ako baš nisu morali. Džunke, kako se zove dizajn Azijskih brodova, isto tako nisu bile predviđene za kompleksnija putovanja. Bez kobilice, s primitivnim jedrima i kormilom, bile su teške i nezgrapne za navigaciju, pogotovo pune tereta.

Stoga, Ainu su ostali poprilično netaknuti do negdje sredine 18og stoljeća. Moglo bi se reći da je glavni inicijator konačne asimilacije i eliminacije bio upravo Američki utjecaj na Japan, kad su Amerikanci sredinom 18-og stoljeća potaknuli otvaranje Japana. Otvaranje je potpomognuto s par salvi po tadašnjem Edo-u (stari Tokyo), a poznato je da napredno oružje otvara sva vrata. Uvidjevši svoju tehnološku inferiornost, Japanci su u nekakvih 30ak godina uspjeli prebaciti se sa feudalizma na rani industrijski kapitalizam, koji je povećao njihovu glad za resursima i širenjem. Dio razloga širenja bili su naravno resursi, jer pored svoje veličine, Japan je zapravo siromašan rudama raznih vrsta. Dio razloga za širenje je i potreba dokazivanja svijetu da Japan nije Kina, odnosno da je Japan sila s kojom se mora računati, a ne samo izvor zarade zapadnih kolonizatora.

U par godina, na južnom dijelu Hokkaida doselilo se par milijuna Japanaca u kolonijama, a sustavnim osvajanjem terena, prebacivanjem ljudstva, eliminacijom i asimilacijom Ainu stanovništva, došlo je do situacije gdje danas postoji svega 200tinjak pripadnika Ainu koji za sebe mogu reći da su im oba roditelja Ainu podrijeklom, a zadnji izvorni govornik Ainu jezika umro je početkom ’90ih godina prošlog stoljeća, kao prvi (a možda i jedini) član Diet-a (Japanski ekvivalent našeg Sabora). Kao i u mnogim drugim stvarima, Japanci su se ugledali na zapadnjake, i tako otvarali rezervate za Ainu, gdje su Ainu doživljavali jednak tretman kao i njihovi supatnici u Sjevernoj Americi.

U današnje vrijeme postoji akcija vraćanja dostojanstva Ainu narodu, i postoje i muzeji, i sela i udruge posvećene održanju Ainu kulture, no bit ću skeptičan i reći da nakon smrti zadnjeg izvornog govornika, budućnost Ainu naroda u Japanu je sve samo ne vesela.

Stoga, jedan od glavnih motiva dolaska na Hokkaido za mene je bila vidjeti barem ono što je ostalo od tog naroda.

Po slikama i opisima, Ainu su došli vjerojatno s područja Sibira, i dijele dosta zajedničkog s tamošnjim stanovništvom. Neke od specifičnosti su svijetla put (život pretežno u subpolarnim zonama) ali za razliku od naših sjevernjaka imali su crnu kosu, te bojanje usana i područja oko usana indigo plavom bojom. Nažalost, nisam uspio saznati razlog za to. Ainu se može prepoznati i po specifičnim uzorcima tradicionalne odjeće,

Od Put u Japan dan 06

a bavili su se lovom,

Od Put u Japan dan 06

ribolovom,

Od Put u Japan dan 06

skupljanjem, stočarstvom, i relativno primitivnim oblikom poljoprivrede. Njihove kuće su sličnog dizajna, a razlike su uglavnom materijali dostupni za izgradnju, tako da je postojala šarolikost izgleda pojedinih sela.

Jedno od mjesta gdje je rekreirano tipično Ainu selo nalazi se na vanjskim rubovima Shiraoia, gradića/sela udaljenog oko sat vremena vožnje vlakom od Sapporoa, pa sam se tamo zaputio.

…

Nakon svih gluposti koje sam doživio ovih dana, uspio sam se malo odmoriti, i raspoložen za obilazak zaputio sam se na željezničku stanicu. Vlak za Shiraoi kretao je oko 9 ujutro, a kako je to lokalni vlak, nema uopće rezervacije sjedala, pa treba na vrijeme uletjeti. Srećom, nije bila gužva, pa sam u miru sjeo i odmarao. Usput sam prošao ponovno kroz moj Tomakomai, pa sam bacio pogled na mjesto gdje sam dočekao Hokkaido zoru. Osjetivši nalet romantike, jedva sam se suzdržao da ne opsujem. Ah te tople i emotivne uspomene, koje će me grijati u pozno doba…

Shiraoi. U biti, da nema Ainu sela, ne bi postojao razlog posjetiti ga, osim eventualno vidjeti život u Japanskoj zabiti.

Od Put u Japan dan 06

Od Put u Japan dan 06

Procjenjujem ga na par tisuća stanovnika. Postoji jedan mali onsen (toplice ali na Japanski način, ne nemam namjeru posjetiti mjesto di ću gol djeliti bazene s hrpom golih Japanaca što starih što mladih, stoga zaboravite na opise kako izgleda iznutra) i to je to.

Iskrcao se ja, iskrcalo se još par gaijina. E reko super, sigurno su i oni zbog Ainu sela. Jedan lik je dobio plan “grada” i kartu za popust ulaska u Ainu selo, pa ja reko njemu, e super, ti imaš kartu, ja ću za tobom. Drugi lik je otišao na WC, a ja sam za svaki slučaj uzeo isto kartu za popust. Okrenuh se, a ovaj lik uredno zapalio van. Ja ga gledam, i mislim si, e jesi govno, ostavio si mene i drugog lika. Vratio se ovaj drugi lik, ja mu reko da je ovaj prvi zbrisao, i da sam uzeo plan “grada” pa ako oće, možemo zajedno. Složio se, uzeo i on svoju i lagano se zaputili. Reče da je iz Španjolske, i da radi nekakav posao vezan za medicinu, di je 3 mjeseca 24 sata dostupan, a zatim ima 3 mjeseca slobodno. Da da, dobro ste pročitali. 3 mjeseca radi ko konj, a onda 3 mjeseca ne radi ništa. Sve plaćeno naravno. I tako koristi to vrijeme za put. Do sad je obišao skoro cijelu Aziju, ostali su mu samo Japan i Butan, a plan mu je doktorirati na temu Azijske povijesti i kulture, stoga mu je dodatni motiv proputovati sve. A kad putuje po pojedinoj zemlji, onda putuje ta 3 mjeseca. Tako i po Japanu. Taman je došao otprilike kad i ja, i ostat će do nešto prije božića.

Inače, govno navodno radi u Japanu i zna Japanski, tako je rekao Španjolcu, prije no što je zbrisao i ostavio nas dvojicu. Vidi se da je pokupio dobre Japanske manire. Nisam pitao Španjolca kako se zove, niti on mene. Nije to ni bitno, svatko od nas je bio specifičan putnik na svoj način, u nekoj svojoj potrazi. Ako se opet sretnemo, pitat ću ga kako se zove. Sramota me reći, ali njegov planirani budžet je 7 tisuća eura za ta 3 mjeseca, a on se nada da neće potrošiti više od 4. Usporedimo to s mojih 3 za 3 tjedna. S druge strane, on spava gdje stigne, a ja ipak preferiram koliko-toliko udoban smještaj. Ne da mi se spavati po klupicama i vrtovima…

Bacili pogled na kartu, dogovorili se oko smjera, i lagano zaputili. Pričao mi je kako se slaže da su Japanci poprilično ksenofobični u odnosu na ostatak Azije, a da on misli da razlog zašto Japanci ne žele uskočiti i pomoći nekome dijelom ima veze i s njihovim brijanjem po savršenosti. Ako ne zna Engleski savršeno (ili relativno savršeno), onda ga je sram pokazati svoje neznanje, pa radije bira ignoriranje stranca, što se meni i događalo. Glupost, ali, drugi narodi, drugi običaji.

Kako je plan “grada” na Japanskom naravno, uspoređivali smo znakiće i sličice s onim što smo vidjeli na cesti na tablama. Došli smo do jednog jezera, tamo se ekipa istovarivala, pitali di je selo, a oni da su došli pecati (tata i sin) i nemaju pojma. Tu je bio i onaj mikro-onsen koji sam pominjao, pitali smo i tamo, i frajer za pultom je izašao van i uputio nas, bili smo blizu, kolibe koje smo vidjeli s druge strane sela pripadale su baš toj rekreaciji.

E super, to je lijepo da se ne moramo gubiti previše. Platili smo upad 800 yena (s popustom) jer je sve ograđeno, prošli kroz ulaznu zgradu misleći da je to muzej, a zapravo u cijeloj zgradi hrpa štandova di ekipa dila “Ainu” stvari. A reko strašno… Prošli smo kroz zazivanja trgovaca, i konačno došli ispred sela. Kako izgleda možete vidjeti na slikama, napomenuo bih samo da krovovi i zidovi nisu od slame, nego od tankih bambusa, učvršćenih na glavnu konstrukciju. I ni jedna zgrada nema dimnjak, a ognjišta su otvorena po sredini zgrade.

Od Put u Japan dan 06

U najvećoj su svakih cca pola sata vrtili program di je jedan frajer pričao o Ainu (na Japanskom naravno), zatim su nam predstavili dva tipična Ainu instrumenta, i na kraju jedan ples. Pa sam to sve snimio. A vi ćete vidjeti kad konačno procesiram filmove.

Još smo malo slikali, i zaputili se nazad. Prošli smo i kroz muzej, u kojemu su lutke u prirodnoj veličini rekreirale svakodnevni Ainu život.

Od Put u Japan dan 06

Ovo na slici su ljudi u prirodnoj veličini koji rekreiraju sliku hranjenja ljudi za stolom.

Od Put u Japan dan 06

Tipična unutrašnjost Ainu kuće, zajedno sa klimom i halogenim lampama na stropu…

Tamo sam kupio par razglednica, i jednu knjigu koja opisuje povijest Ainu. Na Japanskom je, pa će mi biti alat za učenje čitanja Japanskog jezika, između ostalog. Usput sam se slikao pokraj jedne statue, a kako stojim blizu nje, možete procjeniti kolika je u prirodnoj veličini. Pri izlazu, među dilerima odabrao sam jednu, i od nje kupio XL majicu. Nije Japanska, nego Ainu (s Ainu uzorcima) i mislim da je veća fora nego Japanska majica, a D1a može pogađati za koga je…

Od Put u Japan dan 06

Lagano smo se vratili nazad do stanice, bilo je pola 2, Španjolac je planirao otići u suprotnom smjeru, pa smo se još družili kraće vrijeme, i onda se zaputio na vlak, a ja sam čekao svoj koji je iz Shiraoia kretao u pola 6.

Došao sam u hotel, sredio se, legao spavati, i pripremio se za sutrašnji dugi put nazad na otok Honshu, ovaj put u grad Akita.

Od Put u Japan dan 05

Turistički ured se konačno otvorio, posjeo sam se ispred jedne Japanke zadužene za turiste, i rekao, trebam smještaj. Nasmješila se, pitala kakvu sobu tražim, reko joj nek ima privatni tuš, jer mi je dosta zajedničkih, i ako može pristup na internet. Tražila je jedno vrijeme, skoro pa nije uspjela naći, već sam se zabrinuo, ali ipak je uspjela! Bravo mala, da si ljepa, sad bi napravio međunarodni incident. Ovako, budi sretna da si spasila diplomatske odnose Hrvatske i Japana. Dala mi je papirić s zahtjevom za smještaj nešto, koji sam trebao predati u hotel.

Jedini zajeb – check-in tek u 15:00. A sad je 09:00. Ajme, što ću raditi 6 sati… A umoran i znojav i jadan, čeznuo sam za snom i odmorom. Hotel je blizu, ni 100 metara od stanice, pa sam se zaputio tamo ostaviti torbe.

U samoj okolini Sapporoa, ima par stvari za vidjeti, a ja se odlučih za botanički vrt, i njihov viskoki toranj s kog mogu vidjeti grad.

Došao sam u hotel, čekao u redu malo, došao do recepcionara, ohayoo gozaimasu, i rekoh, meni je ljepotica iz turističkog upravo ugovorila smještaj, pa bi ja sad ostavio torbe, a napravio check-in kasnije. Da gospodine, dao mi je karticu s brojem na osnovu kojeg će znati kasnije da su moje, pokupio je torbe i smjestio ih.

Kameru u ruke, i do botaničkog.

Od Put u Japan dan 05

Sam botanički vrt diči se sa preko 4000 vrste biljaka, a nalazi se zapadno od stanice. Dovoljno je izaći na južni izlaz, skrenuti desno, i nakon nekih 500 metara pojavljuje se s lijeve strane. Usput, skužio sam da Sapporo ne viđa puno stranaca. Svi su buljili cijelo vrijeme. Mogu reći da me to sad već zbilja zamara, ali navikavam se. Dok sam čekao na jednom križanju, pokraj mene je prošao jedan bus s nekim ženama, jedna me skužila, ćopila fotić, i htjela me slikati. U tom trenutku sam pogledao drito u nju pa se sakrila iza zavjese. Okrenuo sam pogled, ali pratio sam što se događa. Ponovno je izvukla fotić, ja opet pogledao, ovaj put se skroz sakrila. I tako par puta dok se bus nije udaljio. Ne znam da li me uspjela slikati ili ne, ali ako je, slijedećih godinu dana će bit glavna faca u selu.

Sam botanički vrt osnovao je neki lik početkom prošlog stoljeća, u sklopu Hokkaido sveučilišta u Sapporou, jer je zaključio da je to ok. On je jedan od ovih na ovoj slici

Od Put u Japan dan 05

S time se slažem, sva znanstvena istraživanja su ok. Nažalost ne mogu nešto specijalno pričati o ponudi u samom vrtu, jer nisam botaničar, ali tu je par zanimljivih slika, a ostale se mogu vidjeti u mojim picassa albumima (link je onaj crveni tekst uz svaku sliku, jel), pa si gledajte. Ima parsto fotki, svašta se može vidjeti. U biti, slikao sam ovo sve najviše radi mame, jer je nastavnica biologije i kemije, a vi ostali isto možete baciti pogled.

Od Put u Japan dan 05

Od Put u Japan dan 05

Od Put u Japan dan 05

Od Put u Japan dan 05

Od Put u Japan dan 05

Imao sam još hrpu vremena, pa sam se zaputio do vidikovca. Sapporo je znatno manji od Tokya, samo 1,3 milijuna stanovnika, tako da se nema toliko puno toga za vidjeti, ali svejedno pogled je ok.

Od Put u Japan dan 05

No ni to nije bilo dovoljno za ubiti vrijeme. Pa sam se zaputio do takozvanog tržnog centra gdje sam se nadao naći štogod elektronike koju nisam ipak uzeo u Akihabari. To je bilo loše.

U to vrijeme me već totalno pucao umor, nakon neprospavanih dvije noći, i počeo sam brijati u glavi. Prvo mi se počelo pričinjati da od Japanskih riječi čujem Hrvatske izraze. Neke kombinacije su slične, ali meni se fakat počelo pričinjati. Zatim me pukla paranoja, da fakat svi bulje u mene. Pa sam divlje projurio kroz cijeli grad. Naravno, tek tad su počeli svi buljiti u mene. A meni još gore, već skoro lud. Pobjegao sam odatle, odjurio do jedne trgovine, kupio konačno dodatnu bateriju za kameru. Htio sam i još jedne telefoto leće (za snimanje dalekih objekata) i mikrofon, ali leće su preskupe i nemam opravdanja za njih, a poseban mikrofon baš za moju kameru nema, jer moja eto ne prihvaća ništa drugo. U 15:00 pojavio se u hotelu. OĆU SPAVATI!!!! A PRIJE TOGA TUŠ!! AAAAA!! LUDLUDLUD!!!

Ali ipak sam smireno ušao unutra, pozdravio ekipu za pultom, i rekao, ja sam taj i taj, sad bi napravio check-in. Dao putovnicu, mala se poslovno nasmješila, i tipka ona… Tipka… I još malo tipka… Osmjeh se pretvorio u pogled pun koncentracije… “Etooo…” reče ona. To na Japanskom je ekvivalent našeg “ovaaaj…”. ? Što “ovaj onaj”? U čemu je problem pitam ja? Oće ta soba? A jeste li rezervirali? Kako to, jesam li rezervirao? Pa jutros sam razgovarao s vašim brijačem za pultom, evo tu je i plastična oznaka da sam ostavio prtljagu kod vas, reko mi je da se javim ovamo u 15:00 i da ću dobiti sobu?!? Skoro sam se počeo derati, ali sam se uspio skoncentrirati i smiriti, mada sam bio na rubu, onako neispavan i umoran. Pozvala je frendicu, pa su zajedno još malo gledale računalo. I dalje, mene nema među rezervacijama.

Pa dobro, ako me nema, jel ima slobodna soba? Ima. Pa daj onda ženo, upisuj me!

Dobio sam ključ, uletio u sobu, skinuo se do gola, bacio pod tuš, izribao, i bacio u krevet. Konačno!

Nakon spavanca, malo sam čačkao po računalu, prebacio slike i filmiće na računalo, pripremio i objavio dan 03, sredio informacije za put do Shiraoia, gdje sam planirao obići rekreaciju Ainu sela. U pozadini na TV-u vrtio se neki bezvezni Japanski program…

San.