Japan, dan 14. Ljude ne ubijaju atomi nego drugi ljudi.

Hiroshima je nekih 2 sata vožnje vlakom, pa sam krenuo ujutro, i iskoristio odmah taj dan ne bi li se prošetao do memorijalnog parka.

Dok ovo pišem, razmišljam o tome što sam vidio i u Hiroshimi, i u Nagasakiu. Nekako, sve priče i TV dokumentarce koje gledamo potiskujemo u podsvijest i ne razmišljamo o tome previše. Tek kad vidimo vlastitim očima, priče postaju stvarnost.

Koja je zapravo priča vezana za Hiroshimu i Nagasaki?

Sukobi iz interesa postoje tisućljećima. To je dio naše prirode koji vjerojatno nećemo nikad riješiti. Mogli bi pričati o tome da u nama postoji sebičan poriv koji nas tjera da se brinemo za svoje interese, poriv koji nas je u biti oblikovao u živa bića kakva smo danas. Civilizacija je samo preoblikovala te porive, a kao racionalna bića, u stanju smo racionalizirati i sami sebi opravdati vlastite postupke. Ne bih ulazio u to da li će nas takvo ponašanje na kraju uništiti kao vrstu, možda čak i cijeli naš planet. Što god se dogodilo, sami smo si odredili sudbinu.

Kraj prvog svjetskog rata većinu zemalja svijeta ostavio je u rasulu. Ekonomski padovi, nezaposlenost, glad, rastureni gradovi… Sve to, dovelo je do pojave ekstremnih razmišljanja, poput nacionalsocijalizma u Njemačkoj. Ali oni nisu bili jedini.

U takvim okolnostima, par Njemačkih znanstvenika poput Alberta Einsteina prebjegli su u Ameriku, koja je nekako prije drugog svjetskog rata uspjela koliko-toliko stati na noge i gurati u recimo to pozitivnom smjeru. No poučeni lošom situacijom u Njemačkoj, prebjegli znanstvenici počeli su razmišljati o ideji ultimativnog oružja, toliko strašnog da bi sigurno prepalo sve koji žele rat, i omogućilo kakav-takav mir. O zabludo, ti koja popločavaš put u sigurnu propast. Najveći umovi svijeta ne poznaju sami sebe, i nisu svjesni da ako postoji ultimativno oružje, netko će se pojaviti tko će htjeti vidjeti da li to radi.

U tom periodu, Japan, koji je u prvom svjetskom ratu sudjelovao okvirno na pozitivnoj strani, kao u drugim zemljama doživio je nagli porast nacionalizma. Tadašnje vođe uvidjele su mogućnost širenja jer je eto Japan trebao resurse. U tom periodu Mandžurija je stradala kao prvi korak tog širenja.

Interesantna činjenica je da Japanci zapravo nisu planirali previše širenja, “samo” na području Azije. No Američka politika u tom periodu htjela je ubaciti se u rat, što radi pomoći tradicionalnom savezniku Velikoj Britaniji, što radi prevlasti u svijetu. Amerikanci su se uvijek vidjeli kao svjetska policija. Stoga su čačkali i čačkali po Japanu, dok u jednom trenutku Japanci nisu odlučili uzvratiti, i napali su Pearl Harbour. Da, znam da Japanci nisu bili idilični, ali da nije bilo tog izazivanja, vjerojatno napada ne bi bilo, Amerika je ipak bila malo prevelik i malo predalek zalogaj.

Naši znanstvenici su uspješno istraživali i spoznavali tajne atoma, tako da su već 1943 godine Američki generali na jednom sastanku odlučili da će Japan biti meta probe te nove bombe. Da, dobro ste pročitali, 1943 godine. Tad su sastavili popis 17 Japanskih gradova. Popis se kroz par godina mjenjao, i sveo na svega par – Kyoto, Hiroshima, Yokohama i Kokura. Nagasaki je bio sekundarna meta u slučaju da se primarna Kokura ne može bombardirati. Od Kyotoa su odustali jer je jedan od generala urgirao da ga ostave na miru.

U to vrijeme, Američki predsjednik je bio Franklin D. Roosevelt. U to vrijeme, priča kaže, nije bio baš previše za nuklearno bombardiranje Japana. Da li je to istina ili ne, nisam siguran. Ono što znam je da je nakon svega 3 mjeseca svog četvrtog mandata, Roosevelt umro. Podpredsjednik je bio Harry S. Truman. Kao novi predsjednik, i to ne radi izbora, nego radi smrti glavnog, osjećao je pritisak javnosti, i potrebu dokazati se u spremnosti na akciju. Stoga je odlučio bombardirati Hiroshimu i Nagasaki. Cilj je bio apsolutna predaja Japana.

Japanci su nakon velikog ratnog gubitka imali problema kod kuće, glad, propalu ekonomiju, bombardirane gradove, i dio vlastodržaca pregovarao je o mogućnosti predaje. Ali, uz uvjete. Amerikanci su htjeli apsolutnu predaju.

Bacivši prvu bombu na Hiroshimu, pokazali su svoju novu igračku. No dio Japanaca i dalje nije bio spreman na apsolutnu predaju. Stoga su bacili još jednu, između ostalog ne bi li pokazali svijetu da ipak imaju još koju bombu a da im ovo nije jedina. Kako je bilo oblačno nad Kokurom, taj dan su se prebacili na Nagasaki, a dalje znate što je bilo.

Više o samom bombardiranju možete pročitati u hrpi povijesnih knjiga.

Mogu samo reći da je bilo nestvarno stajati pokraj poznate zgrade “Prefectural Industrial Promotional Hall”.

Od Put u Japan dan 14

Od Put u Japan dan 14

Od Put u Japan dan 14

na svega par metara. Uz samu zgradu, stoji park mira, na kojem se na svaku obljetnicu 06. kolovoza okupljaju ljudi širom svijeta.

Od Put u Japan dan 14

Po cijelom parku postavljeni su vodoskoci i izvori vode. Umirući ljudi zazivali su pomoć i tražili vode, a po komentaru ondašnjih doktora, nedostatak vode bio je razlog smrti par desetaka tisuća ljudi. Stoga svi ti vodoskoci i izvori, da bi njihove duše našle mir i utažile žeđ barem u smrti kad nisu mogli u životu.

Od Put u Japan dan 14

Od Put u Japan dan 14

Od Put u Japan dan 14

Od Put u Japan dan 14

Na zadnjoj slici stilizirano je prikazano vrijeme eksplozije bombe iznad Hiroshime – 08:15.

U samom muzeju vidio sam ruševine, rastopljen metal, kamen, staklo, ostatke odjeće, lutke ljudi u prirodnoj veličini s rastopljenom kožom i odjećom koja im visi s tjela dok vrište, slike sprženih i mrtvih, i na kraju papirnate ždralove djevojčice Sadako Sasaki. Sasaki je imala dvije godine kad ju je ozračila eksplozija, i 10 godina kasnije oboljela je od leukemije. Po starom Japanskom vjerovanju, pravila je ždralove od papira, u nadi da ako ih napravi tisuću, ozdravit će. Nakon 8 mjeseci bolovanja, umrla je.

Od tad, papirni ždralovi kao simbol postavljeni su po muzeju Hiroshime i Nagasakija.

Dok pišem ovaj tekst, ne mogu kontrolirati suze, jer me zbilja potreslo ono što sam vidio. Kao što sam rekao na početku, dok čovjek ne vidi te neke stvari vlastitim očima, sve djeluje tako daleko i nestvarno.

Nemam slika iz samog muzeja, nisam bio u stanju slikati, a na povratku do hotela jedva sam se suzdržavao ne zaplakati. Grozno je to što smo u stanju učiniti jedni drugima. Kako je jedan Japanski pjesnik rekao nakon razaranja – nemam riječi kojima bih mogao opisati ono što se dogodilo.

Mislim da bi svatko trebao obići mjesta zločina i tragedija. Bez obzira čija strana u pitanju, tragedija je tragedija, i trebamo ih vidjeti, doživjeti ih, suočiti se s njima, u nadi da postanemo svjesni toga što se u svijetu događa, da razumijemo koliko smo zapravo sretni što smo živi, koliko-toliko zdravi, što imamo i za pojesti i za popiti, i krov nad glavom, i da barem pokušamo ne ponoviti greške iz prošlosti, ako je to ikako moguće.