Nemam printer, ali imam laptop. Rado ću ga svakome pokazati. Laptop naravno.
Put do Akite je nekih 10 sati, isto sa 2 presjedanja, koja su ovaj put pojačanom pažnjom prošla skroz nezanimljivo za vas, a žuljavo za mene. Otpala mi guzica od silnog sjedenja…
Dok sam se vozio, iskoristio sam priliku i posložio par tekstova, stoga vas je i dočekalo 3 u komadu. Nadam se da ste se izdovoljili. 
Stigavši u Akitu oko 18 sati, standardna procedura – Tourist Information Biro, odnosno turistički ured, pokupio sam pamflete i karte grada, i zajurio se do E-Hotela. Standardno rondanje mog kofera po ulicama obznanilo je Akitaćanima da sam došao u grad, i da čuvaju svoj pomladak od zapadnjačkih zlih utjecaja, a žene od opakog i zlog zlostavljanja.
Uspio sam se snaći do hotela, nije bilo komplicirano, a pomogla je teta iz turističkog ucrtavši flomasterom poprilično ravan put. Nakon 20 minuta jurnjave da čim prije stignem, i jednog slikanja vodoskoka, došao sam do E-Hotela. Da, tako se zove. E-Hotel. Srećom po mene, bio je poprilično realan, a ne elektronički, pa sam mogao računati na koliko-toliko dobar odmor.
Uđoh ja unutra. Šarena stakla, malo kroma, šminka. Krenem lijevo – ulaz u šoping centar. Krenem desno – a, table upućuju da sam u dobrom smjeru. Liftovi. Zidovi. Stalci s pamfletima. Izlaz u slučaju opasnosti. Blurp? Di je recepcija? Vratim se nazad. Zidovi. Stalci s pamfletima. Ulaz u šoping centar. Liftovi (i to nekakvi extension). Izlaz. Ej, ček malo, di vam je ta crna recepcija? Jel ovo fakat E-Hotel, di nema recepcije nego…?
Vratim se ponovno do onih prvih liftova, pokraj liftova na Japanskom shema zgrade. 11 katova, a pokraj natpisa 3 kat, neke kompliciranije čvrčlje od drugih katova. Isto tako i na 11. katu. Hm. Znači, vjerojatno je recepcija na jednom od ta dva. Ajmo probat 3. kat.
I zbilja, recepcija je tamo. Neobičan dizajn, al s druge strane, da, nema nekog specijalnog razloga zašto bi recepcija morala biti u prizemlju. Ok, nije bed. Stao ja u red, i čekam. I razmišljam o tome kako sam rezervirao taj hotel. Naime, preko jednog sajta sam uspio naći praznu sobu u Akiti noć prije, pa sam na email dobio potvrdu. U kojoj je pisalo da ju trebam isprintati i prezentirati na recepciji. Ali, nemam printer. Zato sam kreirao PDF dokument (firefox ima print to file di onda kreira PDF).
Došao red na mene. Kažem ja, rezervirao sam smještaj, ali nisam mogao isprintati, jel vam mogu pokazati na laptopu rezervaciju? Ljepotica na recepciji me zbunjeno gleda kraće vrijeme, klima glavom, a u očima joj vidim crnu rupu nerazumijevanja. “Chotto matte kudasai” reko ja (ovo je jedna od fraza koju sam naučio iz anime, kad neki od likova žele razriješiti neku problematičnu situaciju pa im treba vremena za razmisliti, prijevod bi bio otprilike – molim pričekajte tren. Eto kako je korisno gledati anime. Sve ove godine opravdale su se u tom trenutku. 
Skidam ja torbu, otvaram ju, ona me gleda, i njena kolegica isto. Stavljam laptop na stol recepcije, palim ga, ona odvraća pogled zbunjena, kao, nešto bitno čačka na računalu jer nema pojma što se događa i zašto, njeno nejako djevojačko tijelo drhti od uzbuđenja i straha poput srne uhvaćene noćnom lampom krvožednog lovca, a u daljini čulo se zveckanje metalnih visuljaka na jesenskom povjetarcu i tiho cvrčanje cikada po drveću…
Evo na ovo sam mislio, rekoh prekinuvši pjesničku idilu, i okrenuvši laptop prema njoj. Hai hai! reče ona, u tsunamiju razumijevanja koji je oplahnuo njeno malo ali čvrsto i atletski građeno tijelo, a sočne usnice su… Ok, gasi to.
Prepisala je s ekrana podatke, dala mi ključ, zahvalili se jedno drugom i ode ja u sobu. Standardni raspakirung, spojka na net, prebacivanje tone stvari i slika i svega, priprema članaka, objavljivanje, a usput sam planirao odnijeti prljavo rublje na pranje. Nakupilo ga se u ovih tjedan dana.
Interesantna karakteristika svih “bussiness” hotela u kojima sam do sad spavao je da je cijela soba kontrolirana preko jedne kartice. Ta kartica služi kao ključ, a nakon ulaska ubaci se u odgovarajući otvor i aktivira sva svjetla, struju, TV, radio i slično. Ako se kartica izvuče, sve se gasi osim glavnih svjetala.
Ići prati rublje znači gasiti sve, da ne gnjavim bateriju. Ali, prvo, saznajmo gdje se može prati. I tako, nazovem ja recepciju. Reče mi ljepotica nešto na Japanskom, a ja njoj Hello, možete li mi reći di se može oprati rublje, ima li kakav stroj na kovanice i slično (jer su cijene iste takve usluge koju bi vam obavio netko od njih astronomske) pa da mogu sam oprati? Etooooo (ako se sjećate, “etooo” na Japanskom je ekvivalent našeg “ovaaaj”, oliti jadna me ne kuži uopće) reče ona. Hm, vidim ja ovo će bit zajeb.
Rublje. Pranje. Stroj. Kovanice?
Etooooo…
Stroj na kovanice? Usluga pranja?
Etooooo…
Jel tu negdje?
Etoooo…
Zatim njeno “chotto matte kudasai”, i zaklopi mi slušalicu. No super. Nazovem ja ponovno, ista priča. Reko ja njoj, nazvat ću ja ponovno kasnije, nek se poslužim riječnikom. Mislim da je odahnula kad je razumjela “nazvat ću ponovno kasnije” možda u nadi da će to kasnije biti dovoljno kasno nakon kraja njene smjene. E nažalost bejbe, nisi te sreće.
Uzeo sam mali rječnik izraza, iskopao kako se kaže “moje rublje” i “stroj za pranje rublja na kovanice”. Nazovem ja, javi se, odmah uletjeh s ključnim izrazima – Hai, 11. kat. Aaa, super, domo arigatto. Ostao bi ja i gladan i žedan i bos i gol da mi nije tih knjižica…
Znači, one čvrčke na ulazu u hotel, značile su da na 11. katu ima pranje rublja. Fino.
Ćopio ja rublje i kovanice, i na 11. kat. Popeo se gore. A gore, samo jedna polusoba, s par vrata. ? Prolazi jedan lik, ja njega sumimasen, rublje? Dođi dođi. Ja za njim, otvorila se vrata, a ono, na 11. katu mali onsen. Fora. Treba izuti obuću, stoje raznorazne papuče okolo, gnjavaža, al nije bed. Pokazao mi di je stroj, ubacih 200 yena, odmah krenulo. Ne vidim nigdje za deterdžent. Hm. Ajd dobro… Piše na stroju, 40 minuta. Ok, eto me za 40 minuta. Bilo je to već oko ponoći, taman ću još malo visiti na netu, pa onda kad finišira, na spavanje.
Čačk čačk čačk po računalu, prošlo 40ak minuta, ajmo gore. Rublje se opralo, prebacio ga ja u stroj za sušenje. 100 yena daje pol sata sušenja. Može, valjd će to biti dosta.
Čačk čačk čačk, prošlo malo više od pol sata, već je prošlo 1 u noći… Ja do lifta, uđem, stisnem za 11. kat. Ništa. A? Stisnem ja još jednom. Ništa. Uopće se ne upali lampica za 11. kat. Stisnem ja za 10. kat, upali se, krene vrata zatvarat. Ja brzo van, pustim da ode. Ovaj je valjd pokvaren? Kad prije, e je šugav ovaj hotel, sve se raspada… Pozvao ja drugi, isto. Hm… Gledam ja malo po liftu, unutra čvrčke na Japanskom, između ostalog za 11. kat oznake – 09-14, 18-01. Hm, hm, hm… A da nisu to sati? Bome jesu. Biseri su zaključali 11. kat, a samim time i moje rublje, jer, prošlo je jedan u noći do kad onsenčić radi. Ma bravo.
Vratio sam se nazad u sobu, usput uzeo jedno Kirin pivo (fino je za razliku od Kirin čaja), popio, još malo surfao, isplanirao da ću sutra do jednog mjesta di je samurajski dio netaknut, namjestio alarm i legao spavati.
