Japan, dan 06. Ainu.

Genocid? Ma neee, samo smo rješavali par razmirica…

Ainu par

Ainu. Na Ainu jeziku, Ainu znači čovjek. Na Ainu jeziku, Hokkaido znači zemlja, područje, teren. Ainu su svoju zemlju zvali Ainu Hokkaido, odnosno zemlja čovjeka.

Kako mi je cijela ta Ainu priča tužna, u ovom članku malo sam smanjio humorističan ton…

Po zadnjim istraživanjima, pretci Ainu prvi put su došli na područje Japana, prije nekih 10-12 tisuća godina, i na kraju su se zadržali na području Hokkaida. Stoga, većina Japanskih gradova u Hokkaidu po imenu je zapravo Ainu podrijekla, npr. Sapporo.

Kako su razmaci između pojedinih otoka (50+ kilometara, ovisi kako koji otok) u relativno aktivnom i uzburkanom moru oko Japana, za većinu tadašnjeg stanovništva putovanje između otoka predstavljalo je nužno zlo, koje nisu zazivali ako baš nisu morali. Džunke, kako se zove dizajn Azijskih brodova, isto tako nisu bile predviđene za kompleksnija putovanja. Bez kobilice, s primitivnim jedrima i kormilom, bile su teške i nezgrapne za navigaciju, pogotovo pune tereta.

Stoga, Ainu su ostali poprilično netaknuti do negdje sredine 18og stoljeća. Moglo bi se reći da je glavni inicijator konačne asimilacije i eliminacije bio upravo Američki utjecaj na Japan, kad su Amerikanci sredinom 18-og stoljeća potaknuli otvaranje Japana. Otvaranje je potpomognuto s par salvi po tadašnjem Edo-u (stari Tokyo), a poznato je da napredno oružje otvara sva vrata. Uvidjevši svoju tehnološku inferiornost, Japanci su u nekakvih 30ak godina uspjeli prebaciti se sa feudalizma na rani industrijski kapitalizam, koji je povećao njihovu glad za resursima i širenjem. Dio razloga širenja bili su naravno resursi, jer pored svoje veličine, Japan je zapravo siromašan rudama raznih vrsta. Dio razloga za širenje je i potreba dokazivanja svijetu da Japan nije Kina, odnosno da je Japan sila s kojom se mora računati, a ne samo izvor zarade zapadnih kolonizatora.

U par godina, na južnom dijelu Hokkaida doselilo se par milijuna Japanaca u kolonijama, a sustavnim osvajanjem terena, prebacivanjem ljudstva, eliminacijom i asimilacijom Ainu stanovništva, došlo je do situacije gdje danas postoji svega 200tinjak pripadnika Ainu koji za sebe mogu reći da su im oba roditelja Ainu podrijeklom, a zadnji izvorni govornik Ainu jezika umro je početkom ‘90ih godina prošlog stoljeća, kao prvi (a možda i jedini) član Diet-a (Japanski ekvivalent našeg Sabora). Kao i u mnogim drugim stvarima, Japanci su se ugledali na zapadnjake, i tako otvarali rezervate za Ainu, gdje su Ainu doživljavali jednak tretman kao i njihovi supatnici u Sjevernoj Americi.

U današnje vrijeme postoji akcija vraćanja dostojanstva Ainu narodu, i postoje i muzeji, i sela i udruge posvećene održanju Ainu kulture, no bit ću skeptičan i reći da nakon smrti zadnjeg izvornog govornika, budućnost Ainu naroda u Japanu je sve samo ne vesela.

Stoga, jedan od glavnih motiva dolaska na Hokkaido za mene je bila vidjeti barem ono što je ostalo od tog naroda.

Po slikama i opisima, Ainu su došli vjerojatno s područja Sibira, i dijele dosta zajedničkog s tamošnjim stanovništvom. Neke od specifičnosti su svijetla put (život pretežno u subpolarnim zonama) ali za razliku od naših sjevernjaka imali su crnu kosu, te bojanje usana i područja oko usana indigo plavom bojom. Nažalost, nisam uspio saznati razlog za to. Ainu se može prepoznati i po specifičnim uzorcima tradicionalne odjeće,

Od Put u Japan dan 06

a bavili su se lovom,

Od Put u Japan dan 06

ribolovom,

Od Put u Japan dan 06

skupljanjem, stočarstvom, i relativno primitivnim oblikom poljoprivrede. Njihove kuće su sličnog dizajna, a razlike su uglavnom materijali dostupni za izgradnju, tako da je postojala šarolikost izgleda pojedinih sela.

Jedno od mjesta gdje je rekreirano tipično Ainu selo nalazi se na vanjskim rubovima Shiraoia, gradića/sela udaljenog oko sat vremena vožnje vlakom od Sapporoa, pa sam se tamo zaputio.

…

Nakon svih gluposti koje sam doživio ovih dana, uspio sam se malo odmoriti, i raspoložen za obilazak zaputio sam se na željezničku stanicu. Vlak za Shiraoi kretao je oko 9 ujutro, a kako je to lokalni vlak, nema uopće rezervacije sjedala, pa treba na vrijeme uletjeti. Srećom, nije bila gužva, pa sam u miru sjeo i odmarao. Usput sam prošao ponovno kroz moj Tomakomai, pa sam bacio pogled na mjesto gdje sam dočekao Hokkaido zoru. Osjetivši nalet romantike, jedva sam se suzdržao da ne opsujem. Ah te tople i emotivne uspomene, koje će me grijati u pozno doba…

Shiraoi. U biti, da nema Ainu sela, ne bi postojao razlog posjetiti ga, osim eventualno vidjeti život u Japanskoj zabiti.

Od Put u Japan dan 06

Od Put u Japan dan 06

Procjenjujem ga na par tisuća stanovnika. Postoji jedan mali onsen (toplice ali na Japanski način, ne nemam namjeru posjetiti mjesto di ću gol djeliti bazene s hrpom golih Japanaca što starih što mladih, stoga zaboravite na opise kako izgleda iznutra) i to je to.

Iskrcao se ja, iskrcalo se još par gaijina. E reko super, sigurno su i oni zbog Ainu sela. Jedan lik je dobio plan “grada” i kartu za popust ulaska u Ainu selo, pa ja reko njemu, e super, ti imaš kartu, ja ću za tobom. Drugi lik je otišao na WC, a ja sam za svaki slučaj uzeo isto kartu za popust. Okrenuh se, a ovaj lik uredno zapalio van. Ja ga gledam, i mislim si, e jesi govno, ostavio si mene i drugog lika. Vratio se ovaj drugi lik, ja mu reko da je ovaj prvi zbrisao, i da sam uzeo plan “grada” pa ako oće, možemo zajedno. Složio se, uzeo i on svoju i lagano se zaputili. Reče da je iz Španjolske, i da radi nekakav posao vezan za medicinu, di je 3 mjeseca 24 sata dostupan, a zatim ima 3 mjeseca slobodno. Da da, dobro ste pročitali. 3 mjeseca radi ko konj, a onda 3 mjeseca ne radi ništa. Sve plaćeno naravno. I tako koristi to vrijeme za put. Do sad je obišao skoro cijelu Aziju, ostali su mu samo Japan i Butan, a plan mu je doktorirati na temu Azijske povijesti i kulture, stoga mu je dodatni motiv proputovati sve. A kad putuje po pojedinoj zemlji, onda putuje ta 3 mjeseca. Tako i po Japanu. Taman je došao otprilike kad i ja, i ostat će do nešto prije božića.

Inače, govno navodno radi u Japanu i zna Japanski, tako je rekao Španjolcu, prije no što je zbrisao i ostavio nas dvojicu. Vidi se da je pokupio dobre Japanske manire. Nisam pitao Španjolca kako se zove, niti on mene. Nije to ni bitno, svatko od nas je bio specifičan putnik na svoj način, u nekoj svojoj potrazi. Ako se opet sretnemo, pitat ću ga kako se zove. Sramota me reći, ali njegov planirani budžet je 7 tisuća eura za ta 3 mjeseca, a on se nada da neće potrošiti više od 4. Usporedimo to s mojih 3 za 3 tjedna. S druge strane, on spava gdje stigne, a ja ipak preferiram koliko-toliko udoban smještaj. Ne da mi se spavati po klupicama i vrtovima…

Bacili pogled na kartu, dogovorili se oko smjera, i lagano zaputili. Pričao mi je kako se slaže da su Japanci poprilično ksenofobični u odnosu na ostatak Azije, a da on misli da razlog zašto Japanci ne žele uskočiti i pomoći nekome dijelom ima veze i s njihovim brijanjem po savršenosti. Ako ne zna Engleski savršeno (ili relativno savršeno), onda ga je sram pokazati svoje neznanje, pa radije bira ignoriranje stranca, što se meni i događalo. Glupost, ali, drugi narodi, drugi običaji.

Kako je plan “grada” na Japanskom naravno, uspoređivali smo znakiće i sličice s onim što smo vidjeli na cesti na tablama. Došli smo do jednog jezera, tamo se ekipa istovarivala, pitali di je selo, a oni da su došli pecati (tata i sin) i nemaju pojma. Tu je bio i onaj mikro-onsen koji sam pominjao, pitali smo i tamo, i frajer za pultom je izašao van i uputio nas, bili smo blizu, kolibe koje smo vidjeli s druge strane sela pripadale su baš toj rekreaciji.

E super, to je lijepo da se ne moramo gubiti previše. Platili smo upad 800 yena (s popustom) jer je sve ograđeno, prošli kroz ulaznu zgradu misleći da je to muzej, a zapravo u cijeloj zgradi hrpa štandova di ekipa dila “Ainu” stvari. A reko strašno… Prošli smo kroz zazivanja trgovaca, i konačno došli ispred sela. Kako izgleda možete vidjeti na slikama, napomenuo bih samo da krovovi i zidovi nisu od slame, nego od tankih bambusa, učvršćenih na glavnu konstrukciju. I ni jedna zgrada nema dimnjak, a ognjišta su otvorena po sredini zgrade.

Od Put u Japan dan 06

U najvećoj su svakih cca pola sata vrtili program di je jedan frajer pričao o Ainu (na Japanskom naravno), zatim su nam predstavili dva tipična Ainu instrumenta, i na kraju jedan ples. Pa sam to sve snimio. A vi ćete vidjeti kad konačno procesiram filmove.

Još smo malo slikali, i zaputili se nazad. Prošli smo i kroz muzej, u kojemu su lutke u prirodnoj veličini rekreirale svakodnevni Ainu život.

Od Put u Japan dan 06

Ovo na slici su ljudi u prirodnoj veličini koji rekreiraju sliku hranjenja ljudi za stolom.

Od Put u Japan dan 06

Tipična unutrašnjost Ainu kuće, zajedno sa klimom i halogenim lampama na stropu…

Tamo sam kupio par razglednica, i jednu knjigu koja opisuje povijest Ainu. Na Japanskom je, pa će mi biti alat za učenje čitanja Japanskog jezika, između ostalog. Usput sam se slikao pokraj jedne statue, a kako stojim blizu nje, možete procjeniti kolika je u prirodnoj veličini. Pri izlazu, među dilerima odabrao sam jednu, i od nje kupio XL majicu. Nije Japanska, nego Ainu (s Ainu uzorcima) i mislim da je veća fora nego Japanska majica, a D1a može pogađati za koga je…

Od Put u Japan dan 06

Lagano smo se vratili nazad do stanice, bilo je pola 2, Španjolac je planirao otići u suprotnom smjeru, pa smo se još družili kraće vrijeme, i onda se zaputio na vlak, a ja sam čekao svoj koji je iz Shiraoia kretao u pola 6.

Došao sam u hotel, sredio se, legao spavati, i pripremio se za sutrašnji dugi put nazad na otok Honshu, ovaj put u grad Akita.