Japan, dan 09. Rekapitulacija tjedna.

Putovanja su vam dosadna, neinventivna, bez izazova? Pozovite mene da vas vodim i organiziram vam put, avantura osigurana.

Kako danas putujem do Kanazawa-e, i doći ću kasno, ne događa se ništa posebno osim mojeg putovanja vlakom. Stoga, lagana rekapitulacija tjedna, da vidimo koje su bitne stvari za opstanak u Japanu.

Prijevoz:

- JR pokaz je zbilja zbilja dobra stvar. Omogućava putovanje čak i unutar grada poput Tokyoa, i pojeftinjuje stvari enormno.
- Na veće dionice obavezno uzeti rezervaciju sjedala, makar ima i vagona bez rezervacije. Ne košta ništa (vlasnike pokaza), a umanjuje gnjavažu.
- Izbjegavati noćne vagone za spavanje, osim ako netko čezne stiskati se ko sardina s Japancima.
- Izgled WC-a jako ovisi od vlaka do vlaka, negdje su totalno divlji, negdje približno onakvi kakve smo navikli.
- U shinkansenima i ekspres vlakovima uglavnom nema kontrole, kondor prođe tu i tamo. Nije ni potrebna, bez karte se ionako ne može do perona. U lokalnijim dionicama kontrola ide po skoro svakoj stanici, ali sa JR pokazom ne brinemo se za to.
- Dovoljno je pokazati JR pokaz na stanici kod rampe do i od vlaka, čak i kad imamo karte s rezervacijom. Za shinkansen treba pokazati kartu.
- Kupovina karata za JR isključivo na šalteru, aparati nisu u stanju raditi s JR pokazom.
- Kartu kupiti bar 24 sata ranije. Japanci zbilja koriste svoje vlakove, može se dogoditi da ponestane sjedećih mjesta. Ko čezne za višesatnim stajanjem, može i to.
- Bolje jedan dan utrošiti na put nego ići noćnim, umor u zemlji nerazumljivog jezika dovodi do velikih problema.
- Većina ekipe na šalterima jako slabo priča Engleski. Provjeriti detaljno da li na svježe izdanoj karti zbilja piše ono što bi trebalo.
- Bolje pet puta pitati službenike za šalterima nego lunjati po stanici, neke stanice (pogotovo one podzemne) su veličine omanjih gradova, a natpisi nisu uvijek u potpunosti razumljivi.
- U svakom vagonu postoji posebna košara za smeće u zidu vlaka, obično kod izlaza/ulaza.
- I u vlaku se može kupiti klopa (obento) i cuga, pogotovo u shinkansen i ekspresnim vlakovima.
- Prostora za prtljagu ima malo. Uska mala polica iznad glave, u nekim vlakovima mali odjeljak za prtljagu, u većini iza zadnjeg reda s lijeve i desne strane. Treba doći na vrijeme jer ti prostori mogu biti pretrpani.
- U WC-ima ima wc papira, ali ne i za brisanje ruku. Očekuje se da nosite svoje.
- Prtljagu možete na stanici ostaviti u odgovarajuće ormariće s ključem. U velikim stanicama su sve tri veličine (najveći je visine metar a širine 30ak cm. U ostalima kako naletite. Cijene isto ovise o stanici, ali za najveće su 500 – 600 yena. Pripremite kovanice za njih. Nakon ponoći, mora se platiti nova tura, sveukupno se prtljaga može u njima držati 3 dana koliko mi je poznato.
- Vlakovi su zbilja vrlo vrlo točni. Zbilja. Tako da je na stanici relativno kratko vrijeme, ovisno o prometu u to doba dana. Ne kreću ranije i ne čekaju.
- Na skoro svakoj stanici osim onih ultra malih se može kupiti barem nekakva klopa, makar čips i sladoled, a na dosta njih obento, raznorazni kroasani i peciva, ponegdje i voće. Zna biti i pokoja trgovina. A na svakoj stanici sigurno ima aparat sa cugom.
- U većini vlakova dobit ćete na Engleskom zvučnu informaciju gdje vlak ide, koja je slijedeća/trenutna stanica. Sve ostale informacije su na Japanskom. U ekspress i shinkansen vlakovima, u svakom vagonu iznad vrata ispisuju se informacije na Japanskom i Engleskom o tome koja je slijedeća/trenutna stanica. Na Japanskom se ispisuje još toga.
- Po većini podzemnih stanica u Tokyou piše na Engleskom kuda vozi koja linija, gdje treba ići i slično. Po većini ostalih gradova isto tako, ali računajte na to da postoje tereni di nema Engleskog.
- Da bi došli do vlaka/tramvaja, morate proći rampu. Za to vam treba karta. Aparati za kupovinu karte su u pravilu desetak metara od rampe. Primaju kovanice i novčanice, na aparatu piše u kojim apoenima. Na većini aparata postoji i tipka “English” ali sve što dobijete je glas na Engleskom, koji vam kaže isto što i vidite, drugim rječima razmjerno je beskoristan.
- Na karti visoko iznad aparata ucrtana je stilizirana shema kud se ide, i u koju grupaciju cijena upada vaša stanica. Ubacite novce, stisnite cifru na ekranu (ekrani su osjetljivi na dodir, pritisnite direktno ekran), i izaći će kartica i kusur. Stroj će cičati dok god ne uzmete kartu. Kartom dođete do rampe, stavite u otvor na početku, stroj će sam uvući, odštambiljati, otvoriti rampu i na drugom kraju izbaciti kartu van. POKUPITE JU!! Trebat će vam na odredištu.
- Kad stignete na odredište, tu istu kartu ponovno do rampe, ubacite kartu, rampa se otvara i guta kartu. Ako iz nekog razloga ne možete proći, rampa vam to kaže, ali na Japanskom.
- U slučaju da ste putovali duže no što ste trebali (fulali ste stanicu i slično), odmah prije rampe stoje aparati “fare adjustment” u koje ubacite kartu, a aparat vam javi koliko ste još dužni. Ubacite dug, aparat izbaci kartu, s tom kartom do rampe i prođete.
- Kod svake stanice. Svake. Postoji i kućica di je čovjek. Ako imate JR pokaz, a putovali ste ili ćete putovati JR-om, dođete do čovjeka, pokažete mu pokaz i on će vas pustiti dalje. Ne morate kupovati kartu, osim ako se radi o rezervaciji sjedala u express (a shinkansen se ni ne može drukčije koliko znam).
- Kao i kod nas, shinkansen i express ne staje na svim stanicama, local express staje malo više, a local staje na svakoj.
- Za razliku od nas, Japanci razlikuju koncept dnevnog i noćnog vlaka. Za neke dionice noćnog vlaka dodatno se naplaćuje, pogotovo ako su spavaća kola, makar imali JR pokaz. Pri kupovini karte raspitajte se kako se koji ponaša u prijevozu (što sve ima i nema) da se ne bi iznenadili.
- Na pješačkim prijelazima često će se dogoditi da kad je vrijeme za prijelaz svira neka pjesma ili se čuje cvrkut ptice i slično. Na nekim pješačkim prijelazima pored pješačkog semafora zna biti i semafor koji odbrojava lampama (podsjeća na pražnjenje čaše) i time pokazuje koliko još do slijedećeg zelenog svjetla za pješake.
- Gumbići na pješačkim prijelazima služe za invalide i starije, svi ostali ih ne diraju.
- Ceste/ulice koje nemaju eksplicitno pločnik, na kolniku imaju ucrtano farbom pješačko/biciklističku zonu.
- Na nekim pločnicima postoji označeno s koje strane idu bicikli a s koje pješaci. Malo ih se pridržava toga, pogotovo u većim gradovima.

Smještaj:
- U pravilu se u svakom većem mjestu mogu naći tzv. bussiness hoteli. Mala sobica s kupatilom, a vrlo često i besplatan internet, za oko 8000 yena po danu. Na netu se može naći rezervacija, postoji hrpa sajtova koji to organiziraju.
- Hosteli su super ako volite djeliti sobu, tuš i wc sa hrpom nepoznate ekipe, jer su zbilja najjeftiniji, 3000 – 4000 yena po danu.
- Ne može se spavati baš u svakom internet kafeu, no ekipa nudi besplatnu cugu i klopu, najčešće su to raznorazne grickalice i gazirani sokovi
- Dosta hotela ima praonicu rublja na novčiće.
- Osoblje za recepcijom zna nešto Engleski, ali u pravilu se pripremite rječnicima i knjižicama s raznoraznim frazama.
- Bussiness hoteli su uglavnom blizu glavne željezničke stanice pojedinog grada, pa im je i to prednost.
- Voda iz pipe u hotelima je pitka. Ne baš oličenje ukusa i svježine, ali je ok. U hostelima ne uvijek, posebno je naznačeno.

Hrana i piće:
- Najjeftinije je kupiti obento u trgovini. Ispod 500 yena, i više nego dovolino za cijeli obrok. Ima ih svakakvih, uključujući i vegetarijanske, a cijene su im slične. Uz obento dobijete i štapiće.

Od Put u Japan dan 09

- U prosječnom restoranu cijene za jedan obrok su oko 1000 yena. 600 – 800 jeftina klopa, 800 – 1200 nešto skuplja. Sve iznad 1500 yena je vjerojatno elitno mjesto, ne nužno bolje od jeftinijih. Dobar dio restorana dostupnih strancima ima slike hrane uz opis, pa možete i tako birati. Oprez, ono što izgleda kao meso ne mora to biti i obrnuto.
- Cuga je jeftina u trgovinama i aparatima za cugu. U pravilu, aparati za cugu po ulicama uglavnom ne nude alkohol. Aparati za cigarete zahtjevaju Japansku osobnu da se vidi punoljetnost, stoga ako pušite, bolje vam je opskrbiti se u trgovini. Cijena vode 100 – 200 yena, soka (čaja) 120 – 300 yena, piva 200 – 400 yena (posebne vrste koštaju više).
- U bircevima ćete teško naći cugu ispod 700 yena. Ima, ali treba poznavati teren. Zato dosta birtija ima “pij koliko možeš popiti” cifru, koja se plati i cuga… Koliko se može popiti. Ako mislite lokati, ovo na kraju ispadne jeftinije. Koliko sam vidio – 3000 yena na više.
- Bircevi traže plaćanje upada. Ne znam kako se to zove, ali u pravilu 500 yena i više. Pitajte na upadu koliko je.
- Neki bircevi i klubovi ne primaju bjelce. Eventualno u pratnji prijatelja Japanca. Pomirite se s tim.
- Neki restorani nemaju vilice i noževe. Pitajte na ulazu ili naučite koristiti štapiće.
- Na svakom koraku su aparati za cugu. Uglavnom piše za vodu da je mineral water i slično na boci, samo treba bolje zagledati. Kod pića kojih trenutno nema, svjetlit će kanji znakić crvene boje. Ako nemate kovanice, aparat prima i novčanice od 1000 yena. Pod “cuga” potpada i kava, ledeni čaj, mlijeko, mliječni čaj (nemam pojma što je to, piše milk tea) i slično.

Turizam:
- PRVA stvar pri dolasku u svaki grad nek bude odlazak u turistički biro. OBAVEZNO. Bez zajebancije. Ako ništa drugo, a ono barem nek vidite di je, i pokupite kartu grada. U jednom su mi uspjeli srediti i smještaj u hotelu. Znači, možete računati i na takve stvari, ako po hotelima ima mjesta.
- U većini muzeja plaća se upad, u prosjeku od 400 – 800 yena. Pogledajte po turističkim biroima da li kakvi pamfleti imaju kupone za popust za pojedine muzeje i terene.
- Neki parkovi naplaćuju upad, slična cijena kao i za muzeje.
- Turistički biroi rade uglavnom od 09 do 17 za strance, poneki u posjećenijim mjestima i duže (ali bez eksplicitne podrške za strance), no ne računajte na iza 20 sati.

Šoping:
Iskreno rečeno, kupovao sam samo elektroniku, a za to mogu reć da u Akihabari u Tokyou ima toliko toga da ti jednostavno sline cure i moraš čvrsto držati novčanik u džepu. ALI! Obavezno pitati da li oprema radi kod nas – mora podržavati 220 V (po mogućnosti do 240) i 50 Hz. Konvertere za utičnice i utikače možete naći svuda, mi u Hrvatskoj koristimo tip C i F, dok u Japanu koriste tip A a znatno rjeđe i tip B. Detalje o utičnicama i utikačima u svijetu pogledajte ovdje. Za ostale vrste šopinga trenutno ne mogu reći, to me tek očekuje slijedeći tjedan. Kad saznam, javim. Pitajte što vas konkretno zanima, pa mogu pogledati cijene u trgovinama.
- Kod svake blagajne stoji mala kutijica. Princip je da kad dobijete račun, novac stavite u tu kutijicu. Blagajnik/ca će pokupiti novce i vratiti vam u ruke. Neki blagajnici će primiti novce i direktno u ruke, ali sa kutijicom ne možete fulati.
- Dogodilo mi se da za nešto što mislim da je sapun ispadne da je hrana. Izgled vara, i ne oslanjajte se na iskustvo naučeno kod kuće.

Noćni život:
Drukčiji je nego kod nas. Disko klubovi i slično nisu česta pojava. Karaoke klubovi su na svakom koraku, ali ekipa će se mrštiti ako djelujete da se zajebavate i da se ne trudite ozbiljno, Japanci kod kuće vježbaju pjevanje da bi se pred drugima iskazali. U većini “birtija” ima klope, dosta često i svježe pripremljene. Ili barem nekih grickalica. S tim da Japancima grickalice često znače kiseli krastavci i slično. Navodno pašu uz sake, ne bih znao.

WC:
U zapadnjačkim hotelima, WC školjka je skoro pa našeg formata. Inače su u obliku izduženih posuda, i predviđeni su za čučnuti. Moja procjena je da se mora solidno čučnuti dolje da bi se pogodilo sve kako treba. Kod lavaboa u WC prostoru nema krpa, papira, niti strojeva za sušenje ruku, predviđeno je da svatko nosi svoj rupčić ili krpu ili papir za brisanje.

Pravila ponašanja:
To možete nać na hrpi sajtova, pa se ja ne bi previše zadržavao oko toga. Samo par napomena:
- ako želite saznati nešto od prolaznika, uletit prvo sa barem “sumimasen”, jer ako im uletite sa “excuse me” onda se mogu furati da vas nisu razumjeli jer eto što oni znaju taj neki gaijin jezik, imaju oni svoj i nastaviti dalje. Nakon sumimasen ide i Engleski i Japanski, nije bitno, jednom kad ćopite njihovu pažnju, vaši su, i možete ih solidno cijediti za upute. Nemojte previše.
- Osmjeh. Ne morate se previše ceriti, ali blagi osmjeh uz pozdrav (ohayoo gozaimas – dobro jutro, konnichiwa – dobar dan, konbanwa – dobro veče) lijepo započinju razgovor. Možete ubaciti i lagani naklon, ili barem klimanje glave u naznaci naklona. A ako nešto trebate pitati, može kombinacija, prvo pozdrav, zatim sumimasen, i onda uletit s pitanjem, rijetko koji Japanac će vas moći odbiti, crv pristojnosti mu neće dati.
- Kad vam pomogne, obavezno se zahvalite s barem domo arigatto i makar malim naklonom, osmjehnut će se i osjećati sretno što je pomogao pristojnom strancu koji mu se lijepo zahvalio. A ako možete domo arigatto gozaimashita i naklon, procvjetat će ko curice.
- Neki (rijetki) Japanci će vam prići uz pitanje da li trebate pomoć. U pravilu se to događa u ruralnim i manje naseljenim sredinama, gdje se još održava onaj duh pomoći čovjeku u nevolji i slično (kao i kod nas). Ali ne očekujte to, nego vam je bolje uštopati ih vlastoručno.
- Noću je većina malih postranjskih uličica slabo osvjetljena. Nisam primjetio manijake, al s druge strane, ja sam preveliki zalogaj za usputnog manijaka. Stopa kriminala je mala, ali ne treba riskirati.
- Policija pomaže i u slučaju gubitka stvari. Ili barem pokušaju pomoći, neke situacije su jednostavno beznadežne. Pitajte ih za pomoć, to im je posao, a tako im je i nacrtano na velikom panou u svakoj postaji, sa sretnim licima civila koji su primili njihovu pomoć.
- Tjekom dana, vidjet ćete hrpe curica u kratkim suknjicama, kako idu u ili iz škole. Moja preporuka je izbjegavati buljenje, barem direktno. Vidjet ćete i kako matori Japanci veselo bulje u iste. Nek vas to ne čudi.
- Oznake po ulicama su na Engleskom samo po većim ulicama i relativno blizu željezničke postaje. Što dalje, to manje. I turističke karte isto tako imaju imena ulica samo na bitnijim dijelovima. Na manje bitnim je kanji, a na najmanje bitnim nema uopće. S tim da su Japanci sami iskemijali što im je bitno, ovisi od grada do grada.
- Kanti za smeće po gradu skoro da i nema. Uglavnom ćete ih naći oko i u željezničkoj postaji, kod nekih trgovina, kod nekih aparata za cugu, i u nekim parkovima. Podjeljeni su često na 3 tipa smeća – plastične boce, nešto i nešto. U pravilu bacam plastične boce tamo di su plastične boce, ako su u vrećici onda s vrećicom, a sve ostalo u veliki kvadratni otvor.
- Nema pravilnog odjevanja. Uredno ćete vidjeti frajere raščupane kose (u anime stilu) u odjelu, kao i lijepo počešljanog lika u odjeći kričavih boja di svašta visi naokolo. Jedino zajedničko je da su svi (koje sam ja vidio) čisti i ispeglani.
- Frend kaže da se u Japanu može najbrže zaraditi otvaranjem frizerskog salona. Pogotovo po Tokyou ih ima posvuda, a vidio sam da rade i za praznik, ko što je ovaj, poštivanje staraca. Valjd se svi friziraju svaki dan.
- Japanci voze lijevom stranom, hodaju lijevom stranom, pokretnim stepenicama voze se lijevom stranom i to tako da se stisnu uz lijevu stranu i ostave praznu desnu, za one koji se žure i žele brzo proći. Forsanje desne strane dovodi do neugodnih situacija i otežanog probijanja kroz gužvu.
- Japanci jesu pristojni i ljubazni (uglavnom) ali duboko u sebi ipak ne vole strance, i ako ih ne poznaju, ili ne žele iskoristiti za vježbanje Engleskog, u pravilu ih izbjegavaju. Nek vam nije neobična situacija da vas u širem luku zaobilaze na cesti, pogotovo ženski dio populacije.

Jezik i pismo:
- Japanci naravno govore Japanski. Mali dio populacije govori Engleski. Još manji neki drugi jezik. Ali, ovima koji govore Engleski lakše ga je čitati i pisati nego pričati i slušati, stoga slobodno uzmite papir i olovku i napišite što ste htjeli.
- Japanci koriste 4 grupacije pisama.
– Kanji, tradicionalni znakovi pokupljeni iz Kineskog pisma i prilagođeni vlastitim potrebama.
– Kana – hiragana i katakana; Hiragana, pojednostavljen kanji, koristi se za kraće Japanske izraze, gramatičke nastavke na kanji, uz kanji (iznad ili sa strane sitnije napisano) kao pojašnjenje kako se neki kanji čita. Katakana, pojednostavljen kanji, koristi se za pisanje stranih izraza
– Romaji – slova Engleske abecede i interpunkcijski znakovi
– latinične brojke od 0 do 9
Sva 4 pisma se podjednako istovremeno mogu pojaviti u nekom tekstu. Preporuka mog frenda je naučiti katakanu prvo, a zatim sve ostalo, jer puno je natpisa na katakani koji koriste Engleske izraze, pa je lakše razumjeti o čemu se radi. Hvala ti Vide za puno korisnih informacija
- Pišu s desna na lijevo, ili tradicionalno u stupcima odozgor prema dolje, i zatim stupac u lijevo.
- knjige, časopisi, novine i slično se listaju s lijeva na desno.

Novac:
- Postoji samo yen u različitim apoenima. Kovanice su 1, 5, 10, 50, 100, 500 (barem ja nisam vidio druge), a novčanice 1000, 5000, 10000, ne znam da li ima većih.
- Ako je ikako moguće, nosite sa sobom barem 10000 yena kešovine
- Neke naše kartice prolaze, ali ni one nisu 100%, ovisi o pojedinom uređaju. Sigurno prolaze Amex i VISA. Mastercard nisam probao. Frend kaže da Diners ne morate ni nositi, ne radi nigdje u Japanu.

Mislim da sam ovime pokrio neke od interesantnih stvari. Ako imate još pitanja, samo dajte.

A za kraj i laku noć, par slika Akita željezničke stanice, na kojoj ljudi umjesto na klupama sjede na panjevima i deblima.

Od Put u Japan dan 09

Od Put u Japan dan 09

Na ovoj srednjoj slici se vidi i moja veća torba kako nevino stoji uza zid.

Od Put u Japan dan 09