Japan, dan 05. DAJTE MI SOBU AKO BOGA ZNATE!

Nakon što sam odgurnuo hrpu golih Japanki sa sebe, rekoh: “Mama, zašto me budiš, nije još vrijeme za školu.”

Od Put u Japan dan 05

Turistički ured se konačno otvorio, posjeo sam se ispred jedne Japanke zadužene za turiste, i rekao, trebam smještaj. Nasmješila se, pitala kakvu sobu tražim, reko joj nek ima privatni tuš, jer mi je dosta zajedničkih, i ako može pristup na internet. Tražila je jedno vrijeme, skoro pa nije uspjela naći, već sam se zabrinuo, ali ipak je uspjela! Bravo mala, da si ljepa, sad bi napravio međunarodni incident. Ovako, budi sretna da si spasila diplomatske odnose Hrvatske i Japana. Dala mi je papirić s zahtjevom za smještaj nešto, koji sam trebao predati u hotel.

Jedini zajeb – check-in tek u 15:00. A sad je 09:00. Ajme, što ću raditi 6 sati… A umoran i znojav i jadan, čeznuo sam za snom i odmorom. Hotel je blizu, ni 100 metara od stanice, pa sam se zaputio tamo ostaviti torbe.

U samoj okolini Sapporoa, ima par stvari za vidjeti, a ja se odlučih za botanički vrt, i njihov viskoki toranj s kog mogu vidjeti grad.

Došao sam u hotel, čekao u redu malo, došao do recepcionara, ohayoo gozaimasu, i rekoh, meni je ljepotica iz turističkog upravo ugovorila smještaj, pa bi ja sad ostavio torbe, a napravio check-in kasnije. Da gospodine, dao mi je karticu s brojem na osnovu kojeg će znati kasnije da su moje, pokupio je torbe i smjestio ih.

Kameru u ruke, i do botaničkog.

Od Put u Japan dan 05

Sam botanički vrt diči se sa preko 4000 vrste biljaka, a nalazi se zapadno od stanice. Dovoljno je izaći na južni izlaz, skrenuti desno, i nakon nekih 500 metara pojavljuje se s lijeve strane. Usput, skužio sam da Sapporo ne viđa puno stranaca. Svi su buljili cijelo vrijeme. Mogu reći da me to sad već zbilja zamara, ali navikavam se. Dok sam čekao na jednom križanju, pokraj mene je prošao jedan bus s nekim ženama, jedna me skužila, ćopila fotić, i htjela me slikati. U tom trenutku sam pogledao drito u nju pa se sakrila iza zavjese. Okrenuo sam pogled, ali pratio sam što se događa. Ponovno je izvukla fotić, ja opet pogledao, ovaj put se skroz sakrila. I tako par puta dok se bus nije udaljio. Ne znam da li me uspjela slikati ili ne, ali ako je, slijedećih godinu dana će bit glavna faca u selu.

Sam botanički vrt osnovao je neki lik početkom prošlog stoljeća, u sklopu Hokkaido sveučilišta u Sapporou, jer je zaključio da je to ok. On je jedan od ovih na ovoj slici

Od Put u Japan dan 05

S time se slažem, sva znanstvena istraživanja su ok. Nažalost ne mogu nešto specijalno pričati o ponudi u samom vrtu, jer nisam botaničar, ali tu je par zanimljivih slika, a ostale se mogu vidjeti u mojim picassa albumima (link je onaj crveni tekst uz svaku sliku, jel), pa si gledajte. Ima parsto fotki, svašta se može vidjeti. U biti, slikao sam ovo sve najviše radi mame, jer je nastavnica biologije i kemije, a vi ostali isto možete baciti pogled.

Od Put u Japan dan 05

Od Put u Japan dan 05

Od Put u Japan dan 05

Od Put u Japan dan 05

Od Put u Japan dan 05

Imao sam još hrpu vremena, pa sam se zaputio do vidikovca. Sapporo je znatno manji od Tokya, samo 1,3 milijuna stanovnika, tako da se nema toliko puno toga za vidjeti, ali svejedno pogled je ok.

Od Put u Japan dan 05

No ni to nije bilo dovoljno za ubiti vrijeme. Pa sam se zaputio do takozvanog tržnog centra gdje sam se nadao naći štogod elektronike koju nisam ipak uzeo u Akihabari. To je bilo loše.

U to vrijeme me već totalno pucao umor, nakon neprospavanih dvije noći, i počeo sam brijati u glavi. Prvo mi se počelo pričinjati da od Japanskih riječi čujem Hrvatske izraze. Neke kombinacije su slične, ali meni se fakat počelo pričinjati. Zatim me pukla paranoja, da fakat svi bulje u mene. Pa sam divlje projurio kroz cijeli grad. Naravno, tek tad su počeli svi buljiti u mene. A meni još gore, već skoro lud. Pobjegao sam odatle, odjurio do jedne trgovine, kupio konačno dodatnu bateriju za kameru. Htio sam i još jedne telefoto leće (za snimanje dalekih objekata) i mikrofon, ali leće su preskupe i nemam opravdanja za njih, a poseban mikrofon baš za moju kameru nema, jer moja eto ne prihvaća ništa drugo. U 15:00 pojavio se u hotelu. OĆU SPAVATI!!!! A PRIJE TOGA TUŠ!! AAAAA!! LUDLUDLUD!!!

Ali ipak sam smireno ušao unutra, pozdravio ekipu za pultom, i rekao, ja sam taj i taj, sad bi napravio check-in. Dao putovnicu, mala se poslovno nasmješila, i tipka ona… Tipka… I još malo tipka… Osmjeh se pretvorio u pogled pun koncentracije… “Etooo…” reče ona. To na Japanskom je ekvivalent našeg “ovaaaj…”. ? Što “ovaj onaj”? U čemu je problem pitam ja? Oće ta soba? A jeste li rezervirali? Kako to, jesam li rezervirao? Pa jutros sam razgovarao s vašim brijačem za pultom, evo tu je i plastična oznaka da sam ostavio prtljagu kod vas, reko mi je da se javim ovamo u 15:00 i da ću dobiti sobu?!? Skoro sam se počeo derati, ali sam se uspio skoncentrirati i smiriti, mada sam bio na rubu, onako neispavan i umoran. Pozvala je frendicu, pa su zajedno još malo gledale računalo. I dalje, mene nema među rezervacijama.

Pa dobro, ako me nema, jel ima slobodna soba? Ima. Pa daj onda ženo, upisuj me!

Dobio sam ključ, uletio u sobu, skinuo se do gola, bacio pod tuš, izribao, i bacio u krevet. Konačno!

Nakon spavanca, malo sam čačkao po računalu, prebacio slike i filmiće na računalo, pripremio i objavio dan 03, sredio informacije za put do Shiraoia, gdje sam planirao obići rekreaciju Ainu sela. U pozadini na TV-u vrtio se neki bezvezni Japanski program…

San.