Ja u Japanu

Uskoro putujem u Japan!

Nakon godinu dana kemijanja, premišljanja, proučavanja svega i svačega, odluka ovakvih i onakvih, uskoro putujem.

U početku je to bila interesantna fora, putujmo negdje, kad već svi idu okolo. Putovao sam i ja van Hrvatske, ali poslom, i u pravilu nikad duže od tjedan dana.

Zašto baš Japan?

Za sve krivim trash Ninđa romane koje sam čitao kao klinac. Oni plavi, A5 formata, lošeg tiska, i još djetinjastije priče, koji su izlazili 80ih godina na našem terenu, prepuni fantazija i čudesnih borilačkih vještina tajanstvenih ninđi, borbe dobra i zla u kojoj, nakon hektolitara krvi i tona razrezanih organa, Amerikanac-Ninđa Lesli Eldridž spašava svijet od zlih zlikovaca u zagrljaju svoje privatne Japanke Sumiko i dobrog prijatelja Tabasko Pita.

Frend i ja smo kao klinci gutali te romane, zatim prepričavali jedan drugome, i maštali kako bi i mi bili Ninđe, ubijali zle zlikovce na okrutan ali ipak pravedan način, stiskali svoju Sumiko i senzualno joj na uho šaputali Japanske ljubavne riječi, filozofirali o smislu života u kratkim Zen poskočicama (potrošim li novce na sladoled danas, neću moći sutra), i naravno pravili drvene katane, metalne šurikene i svu ostalu neprilagođenu aparaturu na koju se dva klinca mogu svakog trenutka ozlijediti i ostati invalidi.

Kako u našoj Slatini tad nije bilo ništa drugo osim jednog karate kluba, učlanili smo se i bacili na treniranje. Tad sam skužio da bi mi trebale godine i godine rada da bi uopće i mrvicu toga što je u Ninđa romanima opisano mogao napraviti. Rad, znoj, bolni mišići, i nakon 3 godine treniranja, jedini pravi rezultat su bili dobra kondicija i razumijevanje da su borilačke vještine nešto što se trenira godinama, i onda u kritičnom trenutku uleti netko bolji, i zgazi te.

Aikidoka je uvijek ozbiljan

Dugo godina ništa, a nakon što sam počeo raditi, frend me nagovorio da probam Aikido. Svidjelo mi se, i ponovno sam razmišljao o dalekom mističnom Japanu punom Japanaca i naravno Japanki. Onih što se zavuku između palca i kažiprsta kad ih obujemo.

Osim kad nije.

No ni to nije bio dovoljan motiv za odlazak.

Kako sam ljubitelj SF-a, fantasy, horrora i sličnih stvari, u jednom trenutku sam skužio da ima sve manje toga što mogu gledati i čitati. Što zapravo i nije bila istina, ali svi mi tjekom života donosimo neinformirane zaključke. I, što ću sad? Nema više ništa, moj svijet ostat će prazan te neispunjen!!! I sjetih se… Anime!

Koju godinu prije gledao sam poznate “Ghost in the Shell” i “Mononoke Hime”, ali kako je nabavka anime problem za ljude koji ne borave u Zagrebu, a u to vrijeme najbrža veza je bila 56K modem, ostalo je na tome. No financije i napredak tehnologije čine svoje. I tako sam veselo i pomamno počeo skidati sve anime vezane za SF, fantasy, horror i slično.

I naravno, gledam ja to. Gledam. I čudim se. Gledam, i ne razumijem. Nakon što sam nabavio i titlove, nerazumijevanje se smanjilo. Ali i dalje je tu. Ništa mi nije jasno. Zašto se ponašaju tako kako se ponašaju, u nekim situacijama skroz opičeno??? Znam da je anime zapravo karikiranje stvarne situacije, ali zar je moguće da su ipak toliko drukčiji? Ili sam ja blesav pa ne kužim ništa, a u biti su super logični i sve ok?

Nisam zaluđen Japancima, ne mislim da su najbolje što je ovaj svijet stvorio nakon ameba, ima hrpa stvari koje mi se ne sviđaju kod njih, ali ljudi moji, što to oni briju, kako mogu biti tako slični nama a opet tako različiti? Ne razumijem. Želim razumjeti. Želim vidjeti te ljude, upoznati njihovu kulturu, njihov jezik, njihove običaje, njihov svijet. Razumjeti zašto smo tako drukčiji, što se to tamo događa, da li su sve one priče istina ili samo bajke i prepričavanja, i vidjeti što sve drugdje postoji a što bi i nama dobro došlo. Kako to moja baka kaže, nek mi malo guza vidi puta.

Zato putujem u Japan.

A putem ovog bloga, želim podijeliti svoje doživljaje, i nadam se da ću i drugima približiti tu stranu zemlju, ako ništa drugo, a ono barem dovoljno da se glasine i neistine isprave. Ili potvrde ako su istina.